Muzej susjedstva
Trešnjevka

Izgradnja
odozdo

Ženska grupa Trešnjevka / Ozaljska 16

Letak Ženske grupe Trešnjevka (ustupila Slavica Jakobović)

Prva formalno registrirana feministička grupa u Jugoslaviji bila je sekcija Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske, oformljena 1979. godine. Sekcija je organizirala predavanja i okrugle stolove, a njene članice su pisale i prevodile akademske tekstove. Bio je to "prapočetak civilnih inicijativa u osamdesetima, jer je njezin utjecaj izlazio izvan strukovnog," kako objašnjava aktivistkinja Željka Jelavić. "Dok smo Biljana [Kašić] i ja vodile sekciju, mislim da je to bila 1980. i 1981. godina, bila su vrlo dinamična zbivanja. Tada se prvi put progovorilo o nasilju, o nasilju nad ženama, o homoseksualnosti, što su bile crne rupe društvenog govora."[1]

Međutim, neke aktivistkinje zamjerale su sekciji Žena i društvo suviše akademsko i elitističko usmjerenje, stoga su se odlučile izdvojiti. Godine 1986. osnovale su Žensku grupu Trešnjevka (ŽGT).

Za moju prvu civilnu inicijativu mogla bih proglasiti Žensku grupu Trešnjevka koja je nastala 1986. Nekoliko žena okupilo se u jednoj ženskoj kuhinji i osmišljavalo ideju ženskog organiziranja, drukčiju od sekcije Žena i društvo sociološkog društva u kojoj sam bila aktivna ranih osamdesetih. Bilo nam je važno potaknuti proces samoosvješćivanja i putem njega približiti se drugim ženama, pokušati ih zainteresirati za ženska pitanja, ponuditi im prostor ‘sigurnog ženskog kruga’, senzibilizirati ih za problematiku nasilja. [2]
                                                                   - Biljana Kašić

ŽGT je dobila prostor i telefon na korištenje od Saveza socijalističke omladine Hrvatske – Trešnjevka u Končarevoj 98 (danas Ozaljska 16). Dana 3. ožujka 1988. članice grupe pokrenule su SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja, prvi takve vrste u Istočnoj Europi, na kojem je radilo pedesetak žena i koji je bio dostupan 24 sata dnevno. Aktivistkinje su organizirale instruktaže za volonterke, a s Caritasom su dogovorile da osposobi sobu s tri kreveta u koju su mogle smjestiti tri žene žrtve nasilja na 20 dana.

Ilustracije za bedževe kojesu izrađivala djeca sudionica na sastancima ŽGT (ustupila Slavica Jakobović)

U periodu kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih, održana su tri feministička jugoslavenska susreta: u Ljubljani 1987., Zagrebu 1989. i Beogradu 1991. ŽGT organizirala je 2. susret koji se održao od 16. do 18. prosinca 1988. u Končarevoj 98, a teme o kojima se raspravljalo bile su nasilje nad ženama (iskustvo SOS telefona i kako izgradnja mreže ženske pomoći u Jugoslaviji), reproduktivna prava i zdravlje te status žene u jugoslavenskom pravnom sistemu. Neki od zaključaka zagrebačkog susreta bili su da je nasilje nad ženama konačno prepoznato kao društveni problem (SOS telefonje u prvih devet mjeseci rada primio 3000 poziva iz cijele Jugoslavije) i da je neophodno uspostaviti skloništa za žene žrtve nasilja. Uz to, zatražile su dostupnost besplatnog pobačaja uz anesteziju i besplatne kontracepcije, kao i da u novi ustav uđe jednakost žena i muškaraca bez obzira na seksualnu orijentaciju.

Plakat za 2. feministički jugoslavenski skup (izvor: Jaz ti one … za nas, 2009.)

Sredinom 1989. iz ŽGT iznikla je prva lezbijska grupa u Hrvatskoj – Lila inicijativa, čiji su ciljevi bili povećati vidljivost lezbijstva u društvu, omogućiti socijalne kontakte i podršku, samoosvješćivanje, borba protiv homofobije, itd. Članice Lila inicijative sastajale su se svake druge srijede u prostoru u Končarevoj 98, izmjenjujući se sa ŽGT. Inicijativa je prestala postojati već sredinom 1990. zbog nedostatka financiranja i gubitka prostora nakon prvih višestranačkih izbora.

Da se, kao, svake druge srijede sastaje ženska grupa i u tom nekom kafiću koji se u međuvremenu dole otvorio. Neki kafić, nemam pojma kak' se zvao, Trešnja možda, il' ovak' nešto. […] mi smo počele same se tamo spuštati jer je to bilo u podrumu naše zgrade… Počele su neke žene koje su lezbijke same dolaziti u taj kafić u tom terminu […] željne da se bave nekim lezbijskim aktivizmom… Jednostavno, one su željele osnažiti žensko-lezbijsku scenu kojoj su i same pripadale na intimnoj sferi.[3]

Ranih devedesetih, s početkom rata, dolazi do raskola u feminističkom pokretu koji se dijeli na, uvjetno rečeno, nacionalistički i antinacionalistički. [4] "Nacionalistički" nastrojene aktivistkinje fokusirale su se na etničku dimenziju ratnih silovanja, dok su "antinacionalistkinje" izražavale antiratne stavove općenito te važnost ženske solidarnosti bez obzira na vjeru ili nacionalnost.

Neke žene iz feminističkih organizacija, zbog ratne opasnosti i osjećaja vlastite ugroženosti preispituju politike djelovanja svojih matičnih organizacija, mirovnu politiku, pitanja nacije i identiteta, kontakte i suradnju s ženama iz Srbije. […] U takvom kaotičnom razdoblju dolazi do prelamanja na sceni, sukoba i razlaza među ženama koje su zajedno radile uprvim projektima ženskog organiziranja, na SOS telefonu, u skvotiranju i vođenju prvog skloništa za žene, kao i u javnom feminističkim istupima.[5]

 

Izvori:

  • Aktivistkinje: kako 'opismeniti' teoriju, ur. Vesna Barilar i dr., Centar za ženske studije, Zagreb, 2000.
  • Ana Miškovska Kajevska, Feminist Activism at War. Belgrade and Zagreb Feminists in the 1990s. Routledge, NewYork i London, 2017.
  • Bojan Bilić, Trauma, Violence, and Lesbian Agency in Croatia and Serbia. Palgrave Macmillan, 2020.
  • Jasenka Kodrnja, "Živa grupa," Trinaest razloga za šutnju. Stajer graf, Zagreb, 2006.
  • Jaz ti one … zanas. Dokumenti jugoslavenskih feminističkih susreta 1987-1991, ur. Mojca Dobnikar i Nela Pamuković. Društvo Vita Activa, Ljubljana, i Centar za žene žrtve rata – ROSA, Zagreb, 2009.
  • Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj: dokumentiranje svjedočanstava o privatnom i javnom djelovanju seksualnih i rodnih manjina - preteča LGBT pokreta u Hrvatskoj. ur. Zvonimir Dobrović i Gordan Bosanac. Domino, Zagreb, 2007.
  • Žene obnavljaju sjećanja. Centar za žene žrtve rata deset godina poslije (2. izdanje Zbornika CŽŽR-a, 1994.). Centar za žene žrtve rata, Zagreb, 2003.
  • Zsófia Lóránd,The Feminist Challenge to the Socialist State in Yugoslavia. Palgrave Macmillan, 2018.

[i] Aktivistkinje:kako 'opismeniti' teoriju, 2000.

[ii] Aktivistkinje:kako 'opismeniti' teoriju, 2000.

[iii] Usmena povijesthomoseksualnosti u Hrvatskoj, 2007.

[iv] Nacionalističkeskupine: Kareta,Multimedijski ženski centar NONA, Mreža multikulturalne pomoći,O-zona, Ženska grupa Trešnjevka i Ženska pomoć sada. Antinacionalističkeinicijative i organizacije: Autonomna ženska kuća, B.a.B.e., Centar za ženežrtve rata, Centar za ženske studije, Ženska infoteka i Ženski lobby Zagreb (vidi:Miškovska Kajevska, Feminist Activism at War).

[v] Vidi: "Raskol naženskoj sceni u hrvatskoj," Ženska memorija – rodna dimenzija. <http://www.women-war-memory.org/index.php/en/povijest/raskol-zenske-scene>

Popis lokacija