Milivoj Boroša rođen je 11. 9. 1920. u Zagrebu. Majka Vjekoslava bila je kitničarka, a nakon prerane smrti supruga Juliusa, vojnog muzičara i narednika vodnika II. klase vojske Kraljevine Jugoslavije, sama je brinula o šestero djece. Obitelj je veći dio života stanovala na Trešnjevki. Majka od 1946. do smrti 1987. živjela u Horvaćanskoj 12. Milivoj je 1938. godine upisao Pomorsku vazduhoplovnu školu Kraljevine Jugoslavije. 17. travnja 1941. godine. Usprkos naredbi nadređenih u bazi u Kumboru, onesposobio je hidroavion kako ne bi pao u ruke Talijanima. Kao pilot-navigator bio je dio sastava 8. avijacijskog korpusa Luftwaffea (Hrvatska bombarderska legija NDH). Tijekom djelovanja njemačke avijacije na Istočnom frontu bombardirao je njemačku kolonu u siječnju 1942. godine, a 25. lipnja iste godine, u dogovoru s braćom Olegom i Lavom Okševski, prebjegao je u Sovjetski savez u njemačkom bombarderu. 1943. godine, nakon godinu dana internacije, postao je borac Prvog samostalnog jugoslavenskog odreda u SSSR-u. 1944. godine upoznao je suprugu Aeksandru Ivanovnaju Mokrinskaju (Suzicu), sudionicu obrane Staljingrada, s kojom je proveo u braku 67 godina. Nakon rata obitelj Boroša preselila je u Jugoslaviju. Kao aktivni padobranac djelovao je deset godina, a kao padobranski instruktor radio je sve do 1985. godine. 1950. godine, u čast rođendana druga Tita, izveo je 75 skokova u jednom danu i oborio svjetski rekord. 1965. godine obitelj je uselila u stan u Zorkovačkoj 4. Bilo je to njihovo posljednje, šesnaesto preseljenje. Milivoj Boroša umirovljen je 1971. godine. Tijekom službovanja u JNA napredovao je u činovima od vodnika do pukovnika avijacije. Nakon proglašenja Republike Hrvatske borio se za povrat oduzetih i umanjenih prava umirovljenika JNA na čelu podružnice sindikata vojnih umirovljenika. Milivoj Boroša preminuo je 2019. godine. 1933. godine Boroša je postao član Sokolskog društva Zagreb VI na Selskoj cesti 95. Društvo se bavilo razvojem fizičke kulture i bilo je smješteno u novootvorenoj osnovnoj školi. Milivoj je bio aktivan član društva. Bavio se gimnastikom, vježbanjem na spravama i lakom atletikom te sudjelovao na natjecanjima. Boroša, koji je cijeli život pokazivao sklonost prema umjetnosti, crtao je za zidne novine i bio njihov urednik, a redovito je izrađivao plakate za priredbe do 1938. godine kada je otišao u vojsku. Neko vrijeme rukovodio je i bibliotekom Sokolskog društva. U autobiografiji Vihor života (Savez antifašističkih boraca i antifašista RH, 2014.) Boroša se prisjetio kako je u trešnjevačkom Sokolu, iako režimskoj organizaciji, vladalo drugarstvo i suprotstavljanje fašizmu. Članovi trešnjevačkog Sokola bili su raznih nacionalnosti i iz raznih slojeva društva, od radnika, đaka, studenata do intelektualaca. Među njima bilo je mnogo naprednih omladinaca te simpatizera Sovjetskog saveza i Komunističke partije Jugoslavije, a vjerojatno i članova SKOJ-a. Mnogi su kasnije poginuli kao borci NOR-a, poput predsjednika Zagrebačke sokolske župe dr. Otona Gavrančića kojeg su ustaše mučile, a potom ubile 1941. godine. Činjenicu da se Sokolsko društvo Zagreb VI nalazilo u centru Crvene Trešnjevke Boroša je smatrao presudnom za formiranje antifašističkog raspoloženja koje je njime vladalo. Fotografija prikazuje članove Sokolskog društva Zagreb VI sredinom 1930-ih godina.
