Muzej susjedstva
Trešnjevka

Izgradnja
odozdo

Rade Končar / Fallerovo šetalište 22

Kroničari trešnjevačkih predratnih i ratnih zbivanja uočili su i ističu da su temelji današnjeg radničkog i industrijskog diva, tvornice Rade Končar, danas KONČAR, postavljeni u trenutku kad je u malenu radionicu Siemens d.d. došao kao strojobravar raditi radnik Rade Končar – „jedan od najistaknutijih i najomiljenijih rukovodioca naše Partije“ (J. Broz Tito). U Siemensu, Končar je postao učitelj svojim drugovima, organizirao ih je u štrajkovima i pripremao za veliki povijesni okršaj. Kao sekretar CK KPH pokazao je neizmjernu hrabrost i snagu. Kako bi mu odao dužno poštovanje, kolektiv Rade Končara podigao mu je 27. srpnja 1952. godine spomenik. Tako je sažeta povijest spomenika Radi Končaru. Puna priča daleko je složenija.

Izvadak iz elaborata Spomenici i spomen obilježja radničkog pokreta i narodne revolucije u Zagrebu (1981) Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu

Siemens d.d. (ili, prema drugim izvorima, Jugoslavenski Siemens d.d.) osnovan je 1922. godine kao podružnica njemačke tvornice Siemens. Siemens je osnovan 1847. godine kao tvornica telegrafskih aparata Siemens & Halske. Počevši s telegrafima, Siemens je krajem 19. stoljeća proširio svoju proizvodnju alternatorima AC struje, električnim tramvajima i žaruljama, a do dvadesetih godina 20. stoljeća proizvodili su i radio-aparate, televizije i električne mikroskope te hidroelektrane. Početkom 20. stoljeća, Siemens je bila sedma najveća kompanija u Njemačkom Carstvu po broju zaposlenika.

U zagrebačkoj tvornici Siemensa isprva je radio tek manji broj radnika – 14 radnika zaduženih za isporuku uvezenih strojeva te 15 radnika koji su montirali strojeve. Sve do zabrane djelovanja prokomunističkih Ujedinjenih radničkih sindikalnog saveza, tvornica Siemens d.d. bila je jedna od kula radničkog naprednog pokreta u Zagrebu.

Upravo ovdje radile su tri od četiri najznačajnije ličnosti u povijesti Komunističke partije Jugoslavije – Rade Končar, Dragica Končar i Joža Vlahović.

Rade Končar rođen je 1911. godine u Končarevom Kraju kraj Korenice. Nakon što je završio osnovnu školu, u Leskovcu izučio je bravarski zanat i 1925. godine položio majstorski ispit. Nakon polaganja ispita prelazi u Beograd gdje je radio u Direkciji tramvaja i osvjetljenja grada Beograda, do 1931. godine kada je dobio otkaz jer se suviše isticao u borbi za radnička prava. Rade će potom raditi i u beogradskoj Elektrocentrali s prekidima zbog služenja vojnog roka, do 1934. kada je provaljena beogradska partijska organizacija, a rade osuđen na jednogodišnju robiju u Sremskoj Mitrovici. Kada je 1935. godine otpušten iz zatvora, po partijskoj direktivi Končar prelazi u Zagreb; prvo radi kod privatnika bravara Diminića, a od 1936. godine radi u Siemensu d.d., gdje organizira partijske ćelije i prvi uspjeli štrajk zagrebačkih bravara. Končar se isticao kao jedan od glavnih sindikalnih organizatora i vođa tarifnih i štrajkaških akcija, no vrlo brzo zagrebačka je partijska organizacija provaljena i Končar je uhapšen 1936. i osuđen na godinu dana zatvora.

Fotografija prijeratnog "Siemens d.d.". Izvor: Crvena Trešnjevka (Zdunić i Žarić, 1982)
Policijske fotografije Rade Končara. Izvor: Antifašistički vjesnik

Godine 1938. organizirao je još jedan radnički štrajk u kojem su sudjelovali svi Siemensovi radnici, a u sklopu kojih su se uspjeli izboriti za kolektivni ugovor na osmosatno radno vrijeme i povišicu zarade. Do 1940. godine, Končar je bio na čelu KPH, u Mjesnom komitetu i pri vrhu rukovodstva sindikalnih metalaca, a bio je ključan u tome da se Savez metalskih radnika Jugoslavije lijevo orijentira, sudjelovao je u pisanju i objavljivanju proglas CK KPH i poziv na ustanak. 1940. godine organiziran je masovni izlet na Ponikve s preko 10000 komunista i simpatizera, gdje je održan miting na kojem je govorio Rade Končar i skupljeno je 12000 dinara za Narodnu pomoć. (Radi usporedbe, u vrijeme prije Šestosiječanjske diktature [1929. - 1934.], radnici tvornice keksa Bizjak su za 12 sati rada dobivali 12-15 dinara, a radnici tvornice Barmaper su 1926. godine zagrađivali 100-150 dinara tjedno).

Prema izvorima, iste noći oslobođenja Zagreba od fašističke vlasti, radnici Siemensa d.d. preimenovali su tvornicu u Pogon Rade Končar, ispisavši novo ime na njezinom pročelju. Nije poznato što je učinjeno s poprsjem i spomen-pločom.

Već iste godine, u prosincu 1945. godine radnički kolektiv Pogona Rade Končar u tvornici je postavio spomen-ploču "drugovima", tj. posvećenu 28 radnika i radnica poginulih u Narodnooslobodilačkoj borbi. Drugovima-radnicima palim u Narodnooslobodilačkoj borbi ("[d]rugovima koji su dali živote / za slobodu") radnički kolektiv podigao je i spomen-ploču na zagrebačkom Mirogoju, oko 1950. godine (u kontekstu izgradnje Grobnice narodnih heroja).

Spomen-ploča palim borcima Siemens d.d., originalno postavljena u unutrašnjosti tvornice Rade Končar. Izvor: Sjećanje je borba (Šimunković i Delač, 2013)

Štoviše, upravo s uređenjem Grobnice narodnih heroja na Mirogoju 1950. godine, prema planu arhitekta Đure Kavurića, u njoj su pohranjeni i posmrtni ostaci Rade Končara, preseljeni iz partizanskog groblja u Šibeniku.

Međutim, nakon raskida Tito-Staljin 1948./1949. godine, s početkom nove politike sjećanja socijalističke Jugoslavije, mijenja se i društveno sjećanje u kontekstu tvornice Rade Končar. Ne samo što se napušta proslava u socijalističku Jugoslaviju prenesenih sovjetskih blagdana – poput proslave "Velikog Oktobra", tj. početka Oktobarske revolucije – već se i jasnije artikulira tvornička politika sjećanja.

Godine 1951. Upravni odbor Rade Končara radničkim kolektivima dao je prijedlog da se u prostoru tvorničkog kruga podigne spomenik "palim borcima bivšeg 'Siemensa'". Radnički savjet iste je godine prihvatio prijedlog, kao i prijedlog da spomenik izradi akademski kipar Vanja Radauš. Radauš je tada već bio afirmirani kipar i voditelj majstorske radionice kiparstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Pri Radi Končaru osnovao se posebni Odbor za podizanje spomenika, koji je vodio daljnje pregovore s društveno političkim organizacijama Zagreba i socijalističke republike Hrvatske, a u kojima je dogovoreno da se podigne spomenik ne palim borcima već Radi Končaru.

Postavljanje spomenika financirali su većinom radnici Rade Končara, no časopisi Slobodni dom i Zadruga dokumentirali su da su i drugi zagrebački radnički kolektivi sakupljali financijsku potporu za izgradnju spomenika, konačno postavljenog i otkrivenog 1952. godine. Iste godine u tvorničkom krugu postavljena je i bista Radi Končaru u tvorničkom krugu.

Poprsje narodnog heroja Rade Končara, u tvorničkom krugu istoimene tvornice; danas uklonjeno. Izvor: Spomenici i spomen obilježja radničkog pokreta i narodne revolucije u Zagrebu (1981), elaborat Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu

Povodom tridesete obljetnice Končareve smrti, 22. svibnja 1972. godine u okrilju drugih Končarevih tvornica u Zagrebu – poput tvorničkog postrojenja na Črnomercu – postavljaju se poprsja Rade Končara. Pred Radauševim spomenikom, u tvorničkom krugu na Trešnjevci, 22. svibnja 1972. godine održan je veliki skup koji je popraćen komemorativnom svečanosti kod Grobnice narodnih heroja na Mirogoju, a u sklopu koje je premijerno izvedena Himna Radi Končaru. Ovaj skup ujedno je i posljednji koji se održao u tvorničkom krugu jer je odlukom Uprave Rade Končara u studenom 1972. godine preseljen pred novoizgrađeni neboder upravne zgrade na križanju Fallerovog šetališta i Baštijanićeve ulice.

Himnu Radi Končaru napisala je  učiteljica (srpsko)hrvatskog Milka Delač, a uglazbio je učitelj glazbenog Stjepan Novačić, oboje učitelji u Osnovnoj školi Voltino u Zagrebu. Premijerno je izvedena na nastupu školskog zbora Rade Končar 22. svibnja 1972. godine, pred spomenikom Radi Končaru, tada još postavljenom u krugu tvorničkog postrojenja. (Te godine i škola mijenja ime u Rade Končar, koje nosi sve do 1993. godine.) Sanja Žagmeštar bila je učenica osnovne škole Voltino / Rade Končar i članica dječjeg zbora; prema njezinim kazivanjima, SOUR Rade Končar često je pozivao dječji zbor da nastupaju na priredbama, pa i na otvorenje upravnog nebodera.

Snimku nastupa dječjeg zbora i Himne Radi Končaru, uz pratnju simfonijskog orkestra Radiotelevizije Zagreb u dvorani Istra snimio je Jugoton. Himna Radi Končara (Delač-Novačić) danas je potpuno zaboravljena, nasuprot snimkama Pjesme Radi Končaru, koju je nedugo poslije, 1970ih napisala Vlasta Bašić, koja je zamijenila Stjepana Novačića kao učiteljica glazbenog. Prema Sanji Žagmeštar, riječi Himne Radi Končaru išle su ovako: „U stenjanju zemlje i vihoru rata / Rade je Končar postao heroj. / Srca se naša ponose time, / radom i pjesmom slave mu ime. // Znao si druže kako se radi, / tvrd metal struže i voćka sadi. / Kako se bori i hrabro gine, / sanja o sreći i umire. // Radnik ti javlja sada iz hale / da niču nove hidrocentrale. / Naš gigant raste, sluša tvoj zov, / za život bolji još traje boj.“

Međutim, sjećala se i riječi Pjesme Radi Končaru ("Rade Končar, pjesma jedne mladosti / ponos zemlje što rađa heroje"), koju je godinama poslije njezina mlađa sestra pjevala u istoj toj školi.

Preseljenje spomenika u studenom 1972. godine izazvalo je barem jedno protestno pismo radnika Alojza Relje, upućeno redakciji časopisa Končarevac, sa zahtjevom da ono istraži zašto je spomenik Končaru preseljen te zašto uprava tvornice nije tražila odobrenje radničkih savjeta. "Zar mi radnici nismo dostojni da se dičimo našim Herojem koji je također bio radnik i koji je radio neposredno u blizini gdje je dosad bio postavljen njegov lik?", upitao je Relja (Končarevac 1972:6). Prema odgovoru uredništva, preseljenje spomenika bilo je već duže planirano – s jedne strane, ono je bilo predviđeno urbanističkim planovima; s druge strane, spomenik se sada nalazio i na teritoriju poduzeća, ali i u javnosti te je tako učinjen dostupnim svima s obzirom da Končar "nije radio samo u bivšem 'Siemensu' već je djelovao u čitavoj zemlji i bio jedan od organizatora NOB-a u Jugoslaviji".

Spomenik je stajao ispred upravne zgrade do studenog 1991. godine, kada je ponovno preseljen, na prvotnu lokaciju.

Brončani kip Rade Končara sačuvan je. U preseljenju je izgubljen postament od bijelog kamena.

Klikni za više informacija o svakoj lokaciji