Tuberkuloza (skraćeno: TBC) ili sušica je bolest koju uzrokuju razni sojevi mikrobakterija, obično Mycobacterium tuberculosis. Tipično zahvaća pluća, no može zahvatiti i druge dijelove tijela. Prenosi se kapljičnim putem i zrakom, kada bolesnici s aktivnim oblikom TBC kašlju, kišu ili pljuju. Bacil koji uzrokuje tuberkulozu otkrio je 1882. godine Robert Koch, za što je početkom 20. stoljeća i primio Nobelovu nagradu. Krajem 19. stoljeća Koch je proizveo lijek tuberkulin, ekstrakt bacila tuberkuloze u glicerinu, koji međutim nije bio učinkovit kao lijek, već je najviše doprinio dijagnosticiranju TBC-a prije pojave simptoma. Prvi uspjeh u imunizaciji protiv tuberkuloze postigli su 1906. Albert Calmette i Camille Guérin, koji su došli do cjepiva koje je u upotrebu ušlo pod skraćenicom BCG. Ono se koristi i danas, a u široku upotrebu u Europi je ušlo tek nakon Drugog svjetskog rata. Tada je otkriven i streptomicin, antibiotik koji učinkovito liječi oboljele. Tako se, u kratkim crtama, prevencijom kroz procjepljivanje, i učinkovitim antibiotikom za izlječenje već oboljelih, TBC danas pretvorila u relativno rijetku i izlječivu bolest. No, i prije streptomicina i cjepiva, ostvareni su veliki uspjesi u borbi protiv tuberkuloze, i to kroz razvoj javnog zdravstva. U našem kontekstu to konkretno znači osnivanje prvih zdravstvenih ustanova koje su široko dostupne i koje se ne bave samo liječenjem bolesnih, već i edukacijom i prevencijom.
Tuberkuloza je odmah ispravno prepoznata kao bolest radništva, siromašnih i needuciranih zajednica koje žive i rade u teškim uvjetima, nagurani u prostorijama bez dovoljno sunca i zraka, u kućercima bez kupaone i kanalizacije, hrane se nedovoljno i loše, ne mogu si priuštiti adekvatnu odjeću za hladno i kišno vrijeme itd. Osim ovakvog načina života, koji je proizlazio iz činjenice da je privredni rast išao preko leđa radnika i zahvaljujući žestokoj eksploataciji, širenju tuberkuloze pogodovala je i činjenica da su zdravstvene usluge bile dostupne samo malom broju stanovnika koji su ih mogli platiti. Stoga su predvodnici borbe protiv tuberkuloze u međuratnom Zagrebu liječnici koji su ujedno i udarili temelje javnom zdravstvu kakvo danas (još uvijek, možda ne zadugo) baštinimo. Izrazito je važna uloga doktora Andrije Štampara, osnivača Škole narodnog zdravlja u Zagrebu, koji je svojim djelovanjem promicao široko dostupnu zdravstvenu zaštitu, ekonomsku nezavisnost liječnika od naknade pacijenta, terenski i socijalni rad kao integralni dio brige za zdravlje. No ključno ime u antituberkuloznoj borbi je ono doktora Vladimira Ćepulića: godine 1920. organizira i vodi Odjel za tuberkulozu u zagrebačkoj Zakladnoj bolnici, a 1921. osniva u Zagrebu prvi Antituberkulozni dispanzer u sjevernoj Hrvatskoj, potom pomoćne dispanzere u zagrebačkoj okolici razvijajući njihovo dijagnostičko, terapijsko i profilaktičko djelovanje. Spojivši bolnički odjel i Antituberkulozni dispanzer, osniva 1934. u Zagrebu Institut za tuberkulozu, koji vodi do završetka rata.
vizual: Antituberkulozni dispanzer u Zagrebu - Rockefellerova ulica, 1935, Zbirka Vladimira Ćepulića, Odsjek za povijest medicinskih znanosti (Zagreb), (c) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, DiZbi.HAZU, 2018.
