Muzej susjedstva
Trešnjevka

Izgradnja
odozdo

Naselje Istrana i invalida

Međuratno razdoblje iznjedrilo je još jedan važan dio Trešnjevke – Naselje Istrana i invalida. Građeno od 1929. do 1930. godine, za socijalno najugroženije. Radi se o prostoru južnije na Selskoj, između Veprinečke i Moščenićke. Naselje je namjenski nastalo za izbjeglice iz anektirane Istre i Rijeke, koji su do tada bili beskućnici ili živjeli na području Klaićeve ulice, u trošnim barakama, koje su srušene 1933. godine. Također izbjeglice iz Istre preseljene su potom na druga mjesta, prvenstveno u blizinu Naselja Istrana i invalida, u Pongračevo, koje i danas nosi ulice nazvane po mjestima u Istri i istaknutim Istranima. Uz Istrane u novosagrađeno naselje naseljeni su i ratni invalidi, koji čine 30% stanara. [1] Manji broj stanova bio je namijenjen ratnim invalidima i nalazio se u Veprinečkoj ulici.

Cilj naselja je bio brzo izgraditi i brzo smjestiti ljude, pa se tako u knjizi Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba ističe kako je "Istarska kolonija, s ukupno 90 stanova, projektirana 1929. godine, a u proljeće 1930. godine započelo se s njezinom izgradnjom. Uvjet je bio staviti kuće pod krov u roku od samo 20, a sve zgotoviti u roku od 60 dana. Tako je devedesetak stanova izgrađeno je u vrlo kratkom roku, a smješteni su u šesnaest jednokatnica s po četiri ili šest stanova tri različita tipa. Projektirani su i zajednički prostori, kao i zelene površine, na čemu je arhitekt Ivan Zemljak [2] inzistirao."

Migracije, ovog puta prisilne, pokazale su kako je Zagreb i u najtežim vremenima, pronašao način da dijelom adekvatno zbrine izbjeglice koje su se u njemu našle.

Naime, "po završetku prvoga svjetskog rata u Istri se uz ekonomsku javlja i politička emigracija u tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, naročito nakon sramnog sporazuma s Kraljevinom Italijom i Rapalskog ugovora od 12. studenoga 1920. godine. U prvom valu političke emigracije, uz manji broj intelektualaca, bilo je najviše radnika. Njihovi životi bili su ugroženi od razularenih ardita, preteča fašista." [3] Nakon prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske monarhije, Istra postaje dio Italije. Ubrzo je započela agresivna talijanizacija, uz otežavanje rada, a zatim i otpuštanje učitelja, onemogućavanja publiciranja hrvatskih i slovenskih tiskovina, uništenja knjiga i knjižnica, zatvaranja škola itd. Dolaskom fašista na vlast 1922. talijanizacija uzima još veći zamah, a cenzura mnogi izravnija. Također, talijanski prodor se povećava pa tako 1924. anektira i Rijeku, nakon što je prethodne četiri godine egzistirala kao Slobodna Država Rijeka, pod velikim talijanskim utjecajem. Sve to dovodi do emigracije velikog broja domaćeg stanovništva u druge krajeve Hrvatske, tada u sklopu Kraljevine SHS.

Procjenjuje se kako je između dva rata iz Istre emigriralo više od 50.000 ljudi, a dio ih je došao u Zagreb, što direktno, što nakon kratkog vremena provedenog u Sloveniji. Prvi val uslijedio je odmah nakon talijanskog preuzimanja Istre kada su otišli uglavnom mlađi stanovnici. Zatim 1926. slijedi drugi val iseljavanja kada s obiteljima odlaze uglavnom hrvatski i slovenski službenici i prosvjetni djelatnici koji su prethodno otpušteni s posla. Iseljavanja su bila potaknuta i terorom paravojnih bandi koje je fašistička vlast tolerirala, a dijelom i poticala, kao i zbog sve težih materijalnih uvjeta života i nasilnih gušenja pobuna seljaka i radnika. Uzrok dijela emigracije bilo je i izbjegavanje službovanja u talijanskoj vojsci, kao i nemogućnost pronalaska posla.

Naselje Istrana i invalida danas

Zagreb je, kao glavno obrazovno i upravno središte, bio često odredište emigracije Istrana. Većinu Istarskih izbjeglica u Zagrebu činili su radnici i seljaci koji su kasnije postali podupiratelji i pripadnici Komunističke partije. Mogli su se poistovjetiti s principima ekonomske i društvene pravednosti koju je zagovarala Komunistička partija, a uz to su uviđali i kako politički režim Kraljevine Jugoslavije ima dosta sličnosti s metodama fašističke Italije. S druge strane, dio istarskih izbjeglica dolazio je iz redova intelektualaca pri čemu su se neki dobro snašli u novom okruženju, osigurali si materijalno dobar život, ali i pridonijeli gospodarskom razvoju Zagreba. Međutim, to je dovelo do političke razjedinjenosti istarskih izbjeglica u Zagrebu.

Velik dio Istrana teško je dobivao posao u Zagrebu, smatrani su državljanima Italije, nisu mogli jednostavno ishoditi dokumente, a živjeli su po barakama i vagonima. Dio ih je živio po obroncima Medvednice, a oni koji su uspjeli dobiti posao na željeznici gradili su barake na staroj ciglani blizu današnje Mimare te na Trešnjevci. Procjenjuje se kako je 30-ih godina u Zagrebu živjelo između pet i šest tisuća Istrana. Pri tome su nastojali zadržati svoju kulturu i folklor te osvijestiti okolinu kako se za Istru treba boriti i vratiti je pod Hrvatsku. Osnovali su Prosvjetno i potporno društvo "Istra" u naselju "Istarskih baraka" na Ciglani 1922., a nekoliko godina kasnije počeli objavljivati časopis Istra.

Velik broj mlađih Istrana aktivno se uključio u rad Komunističke partije te sudjelovao u ilegalnom organiziranju otpora u Istri, kao i proturežimskom djelovanju u Kraljevini Jugoslaviji. To je dovelo do podjela u Prosvjetnom i potpornom društvu "Istra" jer jedio članova zagovarao manje politički ili manje radikalan pristup.

Migrantska zajednica Istrana na Trešnjevku nije utjecala samo svojom brojnošću koja je potaknula gradnju i razvoj ovog dijela grada, već je uvelike utjecala i na društveni život Trešnjevke, ali i cijelog Zagreba. Prema radu M. Jukića, brojni su istaknuti Istrani koji su doprinijeli kulturnom razvoju grada, ali i boljem statusu istarskih migranata.

U međuratnom razdoblju zagrebačka se industrija koncentrirala na dvije četvrti – Trešnjevku i Peščenicu. One su bile pogodne zbog željezničke pruge i pripadajućih teretnih (ranžirnih) kolodvora: Zapadnoga kolodvora sjeverno od Trešnjevke, koji je bio povezan s gradskom munjarom, carinskim skladištima, Franckom, Ljevaonicom željeza i metala "Braća Ševčik" i s mnogim drugim manjim tvornicama i obrtničkim radionicama, te Istočnoga kolodvora na Peščenici, koji je bio povezan s gradskom plinarom te s brojnim većim i manjim tvornicama na Radničkoj cesti i Žitnjaku. Naravno, kako se industrija razvijala, tako se doseljavalo i sve više radnika. To su uglavnom bili ljudi iz unutrašnjosti koji su u potrazi za poslom i boljim životom dolazili u grad goli kao crkveni miševi. Najlogičnije mjesto za njihovo stanovanje bili su upravo kvartovi u kojima se razvijala industrija. Tako su naime bili blizu svojih (stvarnih ili tek željenih) radnih mjesta (trebalo bi istaknuti da su te četvrti dobrostojeći građani smatrali neprivlačnim lokacijama).

[1]  Darja Radović Mahečić, "Socijalno stanovanje međuratnog Zagreba.", U: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, br. 60, str. 141–155., Zagreb, 1993.

[2] Ivan Zemljak - arhitekt, namještenik Gradskog građevinskog odsjeka

[3] istrianet.org

[4] Vanja Radovanović, "Naselje Istrana i invalida", u: Glas Trešnjevke 22–23.,Zagreb, 2013.

Klikni za više informacija o svakoj lokaciji