Ekonomski gigant, Tvornica električnih uređaja Rade Končar od početka 50-tih, u vrijeme užurbane industrijalizacije, urbanizacije i potrebe za radnicima, u Voltinom naselju etapno gradi i dograđuje naselje za svoje radnike. Uz stambene kapacitete simultano se razvija ostala infrastruktura: prometnice, obrazovni, zdravstveni i rekreacijski sadržaji.
Kako bi omogućila smještaj mladim migrantskim radnicima, 1950. tvornica gradi "Končar hotel", hotel za samce. Kapacitet hotela bio je 110 soba, 210 ležaja. U sve veću tvornicu koja 1979. postaje Složena organizacija udruženog rada - SOUR Rade Končar - mladi radnici u RH dolaze iz raznih krajeva Jugoslavije. Poduzeća u sklopu SOUR-a daju zahtjev za smještaj svojih radnika, gdje bivaju smješteni dok se ne riješi njihovo stambeno pitanje. U vrijeme gradnje, zgrada je bila jedina na tom području, njeni stanari govore da je niknula kao usred pustinje i uvrježuje se naziv "Sahara".
Tijekom istraživanja Voltinog za umjetničku intervenciju pod naslovom "Promjena s klupe" jedna stanovnica Voltinog umjetnici Ani Kuzmanić o Sahari je ispričala:
"To je bila najljepša zgrada u kvartu. ‘Končar’ ju je izgradio za radnike koji nisu bili iz Zagreba. Bilo je Bosanaca, Ličana, Zagoraca i Srba. U prizemlju je bio frizer, brijač, gostionica, kasnije i ribarnica. Jedno vrijeme čak i knjižnica, a sedamdesetih i disko, a danas se raspada i umjesto da ga obnove…cigla će nekom na glavu pasti."
"U »Saharu« sam uselio 1982. godine. Studirao sam višu školu, poslije vojske se zaposlio u Končaru i ovdje sam smješten. Tu sam trebao biti do 27. godine, a onda bi se rješavalo moje stambeno pitanje. Međutim, stigle su devedesete. Nas su ostavili na cjedilu, zgradu su prestali održavati, ugasili su centralno grijanje, nestalo je tople vode. Tad su nas počeli pohoditi novinari. Doživjeli smo i preživjeli svašta, a ova najavljena deložacija za nas je samo još jedna u nizu", kaže Dragan Crnčević.
Njegovog kolegu Ivana Dugonjića poduzeće je u samački hotel smjestilo 1984. godine. I on je tamo treba biti do 27. godine, ali Končarev stan nije dočekao.
Neki od stanara "Sahare" "zapeli" su u tranziciji. Rješavanje stambenog pitanja zadnjih stanara Sahare, ako gledamo vrh sante leda zaustavio je rat, a ako zavirimo i ispod površine – privatizacija - privatizacija tvornice i stambenog fonda. Po povratku iz rata, svoje stanare "Sahara" je dočekala kao samostalno poduzeće koje više nije povezano s Končarem, a cijena stanarine trostruko je veća je od njihove plaće. Stanari Sahare više nisu ni ratnici ni radnici, a njihovu borbu za stanarsko pravo koja traje do danas možete pogledati u filmu Tomislava Fiketa: Život u Sahari.
Za današnje radnike ne grade se stanovi, za migrantske radnike ne grade se hoteli. Rubno ostvarenih temeljnih prava, nerijetko potpuno bez građanskih i radničkih prava, potpuno nevidljivi i prepušteni sami sebi grade "naš razvijeni zapadni svijet".
