<--- foto: Niko Mihaljević, 2011.

 

Kako i kad si došao u Dugmetaru? 

Negdje oko 2006. Sjećam se scena nastajanja nekih pjesama. Sjećam se točno da je tamo nastala pjesma „Ima nas dovoljno“ koja je snimljena na drugom albumu, Karavana, kojeg smo snimali 2007. Znači da je morala nastati sigurno godinu dana prije studija, možda i više. A ušli smo preko Bilka, ako se dobro sjećam. S njima smo dijelili prostoriju. Bili smo frendovski bendovi još iz doba koncerata u V. gimnaziji. To je vrijeme kad se fakat nije imalo gdje svirati, pogotovo za neke no-name bendove. Mislim da je Močvara tek počinjala i da je bila tamo gdje je poslije bio Krivi put, u Runjaninovoj.

Uglavnom, postojala je inicijativa u V. gimnaziji, klub profesora i učenika koji je tamo organizirao jedanput ili dvaput u semestru koncerte gdje bi bendovi skupili pare za iznajamiti razglas i onda bi tamo svirali. I fakat je bilo super. 

U školskoj dvorani?

Ne znam za što je služila ta dvorana, ali bila je u podrumu, moglo se ući izvana tamo sa školskog igrališta. Uvijek je bilo puno i uvijek su bile neke redaljke.

I iz tog doba se znamo sa Bilkom. Netko od njih je isto išao u V. gimnaziju, kao i naš bubnjar Bojan iz Antenata. Tada smo imali probe posvuda, Kustošija, Remiza… Tada je Jiggy [probaona, prodaja glazbala i kasnije klub na različitim lokacijama vlasnika Dražena Karne Jiggyija] bio na Remizi, a na Kustošiji Daniel. Bilo je tu još nekih skloništa, ali mislim da je Dugmetara bila jedan od prvih naših prostora. Ako se dobro sjećam, Bilk je uletio prvi... Ili smo mi njih pitali, ili su oni zvali nas da uđemo i ušli smo.

Tamo ste radili cijeli drugi album?

Da, veliku većinu drugog albuma. Prvi album je izašao 2006. na Kingston Recordsu, ali je snimljen 2003. Sve je bilo gotovo, ali nikako da izađe, a onda je 2008. izašla Karavana, snimana 2007. godine. 

Naš prvi prostor u Dugmetari je bio na prvom katu, sjećam se da je preko puta nas bio Stepping Stone - Alen Nužda i njegov buraz Saša. I da je uvijek bilo: „bože ovo je najglasniji bend na svijetu.“ 

Ali to je bio Chang Ffos ili?

Chang Ffos, da. Bravo.

Kakva vam je bila soba, veća, manja?

Ja bih rekao srednja. Jest da je uvijek bila mala gužva, ali mi smo varirali od 6 do 8 članova i mogli smo se svi zgurati. Moraš zatvoriti vrata pa onda nekako svi stanemo. Nije bila minijaturna, nije bila ni velika. Donja prostorija je bila puno veća, u nju smo ušli nakon nekoliko godina. Onda smo u jednom trenu izašli, ne sjećam se više razloga, da li je išlo u nekakvu polu-renovaciju, i onda smo se vratili u donji prostor kad se uđe pored Harley Davidsona, prva vrata desno. Tamo smo dijelili prostor sa Stilnessom. A još su bili Fini sapuni – legendarni bend kojeg su uglavnom činili Virovitičani. To ti je bio Georg na flauti, osebujni lik, uvijek je bio na biciklu, svirao je flautu. I onda se on negdje bio odselio, ne znam gdje. Bubnjar iz Stillnessa bio i njihov bubnjar.

Uglavnom, bili smo dolje u toj prostoriji, što je bilo super jer taman negdje u to vrijeme pred kraj Dugmetare se otvorio Vintage. Sjećam se imali smo prvi koncert u Vintageu i bilo je kao wow, samo iznesemo opremu i ne moraš voziti ništa. 

Prostor u kojem je danas Vintage, u njemu nije bilo ničega kad ste vi došli? Ili su bile nekakve radione?

Neke prostorije unutar tog kompleksa, ne tamo gdje je Vintage, nego s te druge strane, su izgledale potpuno zapušteno, neke su izgledale kao da se još koriste. Nekakve radione, da. I znam samo da je bio taj jedan redar, portir koji je bio zadužen za skupljanje para... više mu se ne sjećam imena...Stanko ili tako nešto.

Spomenko.

Spomenko! Vidiš, bravo. Bio sam blizu. Zapravo nam je odnos s njim bio OK. Bilo mu je bitno da su ljudi pristojni, platiše, i da se dobro odnosimo jedni prema drugima. I tak je to funkcioniralo. Uvijek je netko iz benda skupio pare i odnio Spomenku lovu. I to je to. I znam da je znalo biti nekih natezanja – drugi ulaz je bio pored jedne ćevabdžinice, to je bilo „otvoreno do tad i tad“ pa ga moraš žicati ako dolazimo usred noći, od negdje se vraćamo. Ali mislim da je uvijek netko bio tamo dežuran, noćne smjene, ako se dobro sjećam.

Drugi imaju ta sjećanja – tih vraćanja, gdje portir mora ići preko cijelog dvorišta da otvori. Pa je onda ljut, čangrizav jer je kunjao. Pa se onda razbudi krene ispitivati – gdje ste svirali, kako je bilo?

E tako nešto, da.

Sjećaš se možda koliko je koštalo?

Nema šanse da se sjetim cifre, ali se sjećam da je bilo jako prihvatljivo, da nam nikad to nije predstavljalo neki problem. Kad se podijeli na nas šest – možda bi ekvivalent danas bio da bi svatko trebao dati 20 kuna. Znači možda nekih sto pedeset kuna mjesečno.

Sad malo napamet govorim, ali znam da je baš bilo prihvatljivo.

Kasnije smo u Katranu našli prostor kojeg smo imali do korone, u koroni smo prestali s probama. Bilo ga je preskupo držati, pa smo odustali.

Sjećaš li se, jeste li nekako uređivali prostor u Dugmetari?

Iskreno, ne. Kad smo došli u prostoriju od Stilnessa, oni su je već malo sredili, stavili neki kauč, tepih na zid, da nisu baš goli zidovi. Kad smo bili gore s Bilkom, ta je soba imala prozore, bile su spužve na njima. Ali ništa prestručno, vrlo basic. Bilo je ok što si tamo imao WC – neke osnovne uvjete. Super je bilo što si mogao doći autom skroz do ulaza što se tiče utovara i istovara opreme za svirke. To je bendovima bitno.

Što kažeš na popis bendova koji smo sastavile?

ESC Life je vrlo vjerojatno bio sa Stilnessom. Da, da, ESC Life, Stilness, jer je [Ante] Ljubičić svirao u oba. Fini sapuni – to ti je bio ulični hippie band.

Genetic Plant, kaj su i oni bili tamo? To je bend iz našeg kvarta. Možda su oni čak bili s nama, ali nešto vrlo kratko. Polja lavande – njih se sjećam.

Wow, pedeset bendova, pedeset pet. Tigrova mast! Legende! Obožavao sam Tigrovu mast.

Da, pitali smo razne ljude koja su im imena bila bitna, koji im je soundtrack tog vremena i prostora, Tigrova mast je bila u vrhu. Tko je još tebi bio važan?

Sigurno Tigrova mast s te neke post-rock, noise strane. A s druge Radikal Dub Kolektiv koji je jako utjecao na Antenat. I Vedran Meniga koji nam je puno pomogao u smislu izdanja, koncerata, Seasplash festivala. Oni su poprilično zvukovno utjecali na ovu našu dub stranu. Iako je Abrakadabra, kako se kaže, bio prvi dub bend iz ovog novijeg doba, po meni su RDK kroz Menigu imali puno važnije mjesto u smislu širenja te kulture i izdavaštva. 

Kako se oformio Antenat?

Bend je nastao u osnovnoj školi u Španskom. U Dugmetari je bila ista postava, plus prošireno. Klavijaturist Marko Gajer i bras sekcija, tada je s nama bio Škvorc, Ivan Škvorc koji sad živi u Splitu, zatim Marko Medaković koji sad živi u Australiji. Medaković je snimao Karavanu.

Dvije gitare, bas, ja na vokalu i Bojan [Horvat] na bubnjevima, to je taj core iz osnovne škole koji je bio u Dugmetari. S obzirom na neke druge prostore koje smo imali, to nam je bilo jako blizu. Mada, to je već bio faks ili završetak faksa tako da neki sigurno nisu više živjeli u kvartu, plus novi članovi, ali nam je svakako odgovarao zapadni dio grada.

fotografija preuzeta sa službene Facebook stranice Antenata

Znači vi ste se formirali u osnovnoj školi, osmi razred? I cijelu srednju ste zajedno svirali i nastavili dalje? To je zanimljivo, nije baš tako često.

Nije često, da. Mislim da dosta bendova iz tog perioda, primjerice Bilk, s kojima smo bili nekako najbliži jer smo dijelili prostor i puno zajedno svirali, dosta ih se nije održalo. Ili su se drastično mijenjale postave ili su se bendovi skroz raspali, što mi je skroz razumljivo. Krenu poslovi, obitelji i onda se to lagano razvodni.

Konkretno, priča Antenata je bila ta da je u našoj školi postojao jedan jedini punk bend koji se zvao Dead Souls. Mislim da se lik zvao Šarić, bubnjar koji je poslije postao kuhar. Sjećam se da je Bojan, naš bubnjar Bojan, igrom slučaja bio na njihovoj probi i puk'o. On je inače išao u osnovnu glazbenu školu i svirao klavir, ali mu se s vremenom to zgadilo.

Pukao je na bubanj i rekao je: „jebote ja hoću napraviti bend.“ On i ja smo skupa išli u vrtić, kao znamo se. Boris, znalo se za njega, wooow Boris Vidošević rastura gitaru. Da li je on isto negdje svirao, negdje ga je Bojan čuo... To je bilo oformljivanje naše ekipe, sedmi, osmi razred. Onda je zvao Borisa, a Boris nije mogao ići na probu jer je morao ići sa starcima na vikendicu. „Tko još svira gitaru? Fiket.“ Pa hajde onda ću zvati njega. A Bare, njegov stari je imao doma bas i ...“stari mu ima bas, da zvat ćemo njega da bude basista“.  A ja sam kao znao pjevati. Moj prvi susret s pjevanjem je bilo folklorno društvo. To mi je bilo super, tamo sam zapravo i naučio pjevati.

Koje je to društvo?

Zvalo se KUD Croatia u Prečkom, odmah u kvartu pored.

To iskustvo mi je pružilo prve stejđeve, putovanja. U četvrtom osnovne sam bio u Nici, vamo-tamo. Super je bilo to vrijeme i super iskustvo. Zapravo mi je vjerojatno to udarilo temelj za interes za etno glazbu, tradicijsku glazbu, pa onda i etnologiju na kraju krajeva – to sam studirao i diplomirao. To je bio moj prvi susret s muzikom i onda je bilo kao „ti znaš pjevati, daj dođi“ i super je bilo što smo odmah krenuli raditi svoje stvari. Samo je Boris znao svirati. Sad kad se sjetim, tada je bilo „woow kako jebeno Boris svira đitru“. Svi ostali smo se učili malo po malo i onda smo odmah krenuli stvarati neke svoje pjesme. 

On je išao onda u glazbenu, ne? Pretpostavljam, ako je tako dobro svirao.

Ne, on je bio samouk. Fiket je išao na neke tečave gitare, ali u suštini smo svi samouki, jedino je Bojan išao na klavir, ali je završio na bubnju. U jednom trenu mi je došlo da ne mogu imati rock band i ići na folklor i onda sam u osmom razredu prestao s folklorom i nastavio s Antenatom.. Nekako u tom trenutku to nije išlo skupa.

Ali još dok sam bio klinac, sjećam se da je po KUD-ovima bilo tog nekog nekog pankerskog štiha. Od jamova poslije, do toga kako je tko svirao neki instrument. Netko je mogao biti jako cool, ako u KUD-u svira samicu ili bisernicu i ubija je. I onda još uz to brije na nekakvu šire rečeno rock muziku i onda on tu nešto kemija, svira obrade na toj tamburi… Da se kolokvijalno izrazim, mogao si biti cool u jednom KUD-u. 

KUD Croatia je imao prostor u mjesnoj zajednici?

Da, imali smo kombinaciju mjesnih zajednica i osnovnih škola. Neke probe su bile u OŠ Nikola Tesla, a neke u OŠ Maršala Tita, tako se prije zvala OŠ Prečko. 

Da li si nekad osjetio neku vrstu stigmatizacije folklora na rock sceni?

Kasnije da. Vjerojatno jesam.

Mislim da si svojim djelovanjem dosta pomogao da se to ne događa na rock sceni. Dapače, da se uvede etno bez zadrške. Danas je to puno modernije nego što je možda bilo u 90-ima, 2000-ima. Što misliš o tome? Jer ipak smo mi svi koji smo imali veze s folklorom u osnovnoj školi to nekako odvajali, ta scena je bila odvojena od urbane scene.

Nažalost. A opet mislim da je to djelomično zato jer folklorna scena jest umjetna, ili se barem tako prezentira. Od tih smotri folklora natjecateljskog karaktera do toga da se „ovo izvodi ovako, ovo onako“.

Ja sam u folkloru i plesao i pjevao. To su bili ozbiljni drilovi, ozbiljne probe, fizičke, pjevačke, ljudi iz Lada su nam dolazili držati tehničke probe pjevanja. Ozbiljno se radilo, ljudi koji su to vodili bili su dosta nabrijani.

Boris Harfman koji je povremeno vodio moju grupu, a poslije i preuzeo KUD,  sad je već dugo u ansamblu Lado. Poslije je napravio Lado Elektro s HC Bokserom [Hrvoje Crnić Boxer], nakon što Bokser više nije radio solo. Mislim da taj projekt još uvijek povremeno radi.

Dalje, sjećam se Ivane Krizmanić, njegove bivše žene koja je također vodila. Sjećam se Renate, ali ne mogu se sjetiti prezimena, riđe kose. 

Što se tiče te stigmatizacije, sigurno je postojala, odnosno nekakva predrasuda. Ali dobrim dijelom je s razlogom, jer koliko god je folklor dobroga učinio za tradicijsku muziku – da je bila dostupna i prije društvenih mreža i youtubea – isto tako ju je dobrim dijelom i unakazio jer ju je uniformirao.

Čim postoji neki prst koji govori „ovo je dobro, a ovo nije“, onda to ne dopušta se da se stvar razvija sama od sebe. 

Jesi li ti imao zadršku u umjetničkom smislu s obzirom na tvoju folklornu pozadinu ili ti je to bilo super?

Pa ne, jer me paralelno jako počela zanimati ta, još ne elektronika, ali ajmo reći glazba svijeta. Nekako me rano to počelo zanimati i počeo sam to slušati, onda sam upisao etnologiju i onda ipak malo stvoriš kritički um prema tome, kontekst u kojem je ta glazba nastaje, kako nastaje itd. Tako da sam imao neki odmak.

A veza s udaraljkama i bubnjevima, ritmovima, kako je došlo do toga? Kako i kada si se počeo za to zanimati?

Onako kako se stvari slučajno dogode. Ajmo reći da sam osjetio da imam nekakav talent, da mi to ide. Počeo sam u Antenatu kao pjevač, onda sam jako htio naučiti svirati gitaru i brzo sam to svladao. Boris iz benda me naučio, što mi je služilo da ja radim neke svoje pjesme. Rijetko kad sam je live svirao, ali poslije jesam. I onda su bubnjevi došli skroz slučajno. Moja starija sestra Jelena je tada bila aktivna u Attacku [Autonomni kulturni centar Attack], dok su još bili u Ivanićgradskoj. Dio te njezine alter ekipe je bila Zrinka [Kušević] iz PocoLoco teatra za djecu. Jedan dan došla je kod nas doma i donijela džembe. Kad se danas sjetim, to je zapravo bio neki trash suvenir. To mi je bio, sjećam se, prvi susret, i onda sam počeo svirati i, kao, „ide mi to“. I tako sam počeo svirati udaraljke u Antenatu, uz pjevanje, počeli smo raditi aranžmane tako da uklopimo džembe. U jednom trenu sam otišao na jednu radionicu, pa sam bio učio kod Kreše Oreškog, dalje sa afričkim učiteljem u Njemačkoj, pa sam dalje otišao u Afriku – onda je to već postalo ozbiljno. Ali mi je prvi susret bio fakat slučajan, kod mene doma s džembejem iz indian shopa. Da bi na kraju postao udaraljkaš, to mi je primarna izvođačka djelatnost.

To je dobra poveznica natrag na Dugmetaru, jer smo se sjetile da je Antenat tamo imao probe tako što nam je naša kolegica Dunja Kučinac, poslala fotografiju radionica džembe iz Dugmetare. Mi istražujemo, rovarimo i onda iz samog BLOK-a dođe fotka od ekipe kako udara.

E sad se sjećam da sam tamo držao radionice. To sam totalno zaboravio, da sam krenuo raditi radionice zapadnoafričke ritmike. Jako sam to volio i osjećao sam da mi je lagano. Bilo je to neko zlatno doba – prvi ozbiljniji novci koje sam zarađivao od svirke.

Imao sam po tri grupe od desetak ljudi – početnu, srednju, naprednu. Mogao sam od toga zaraditi za stanarinu i putovati svake dvije godine u Afriku.

Prve radionice sam držao u bivšem Kinu Studio u Vlaškoj koji je tad držala neka udruga. Prostor sam unajmljivao za neke razumne novce. Nakon toga sam se javio SC-u [Studentskom centru] i oni su mi dali prostor kina u studentskom domu Stjepan Radić, tamo sam držao radionice sigurno dvije ili tri sezone. Mogao sam čak ostaviti bubnjeve tamo, a bilo je interesa za još više termina. A kako je Dugmetara bila jako blizu, onda sam učenicima ponudio neke još specifičnije stvari, samo dundun, da sad ne idem u detalje – jedna vrsta afričkih bubnjeva – tako da sam jedan dio radionica radio tamo. Na to sam skroz zaboravio. 

foto: privatna arhiva Dunje Kučinac

A jeste li ti ili Antenat imali neke suradnje s drugim bendovima ili njihovim članovima?

S Bilkom sam snimio jedan album u Sarajevu, koji mislim da na kraju nije objavljen, mislim da su ga ponovo snimali. Radilo se o nekom natječaju koji su dobili, znam da smo snimali u Sarajevu u televizijskom studiju. Osim toga, povremeno sam im MC-ijao na nekim stvarima i svirao udaraljke.

Zašto ste uopće otišli iz Dugmetare?

Ne sjećam se, stvarno ne znam zašto smo od tamo otišli. Čini mi se da smo imali jednu prijelaznu fazu i da nam je tad uletila jedna kuća u Blatu. Onda smo se vratili u taj donji prostor u sa Stilness. U to neko doba smo završili snimanje Izleta, zapravo i puno prije smo se vratili. Izlet je izašao 2013. godine, tako da smo se sigurno vratili dvije godine, možda i tri. Znači, oko 2009. godine. Kad smo došli, Vintage je bio friški, možda smo godinu dana svirali i onda smo nastupili u Vintageu.

Tamo smo i snimili neke stvari, sjećam se nekih gostiju na albumu, Ane Paška nam je pjevala na jednoj pjesmi. Ja sam bio na nekom putu, više nismo imali studio pa smo tamo snimili njen vokal. Tako da smo koristili Dugmetaru za nešto nadosnimiti. 

Gdje ste nastupali tih godina?

To su bile zlatne godine Antenata, rekao bih od 2008. do 2014. Nema gdje nismo svirali.

U Zagrebu su to bili Močvara, Kset, onda se pojavio Vintage, pa onda sporadično je znalo biti svirki u SC-u što je bilo vezano uz neke evente. Spomenuti album Izlet smo snimili u dogovoru s Kulturom promjene, dopustilli su nam da ga snimamo u MM Centru jer je taj prostor jedan od akustički najboljih prostora, a da nema tu studijsku sterilnost. A i vibra je tamo bila genijalna, donijeli smo svu opremu i tjedan dana koristili prostor. Za uzvrat smo odradili besplatne koncerte, moglo se to tako dogovoriti. Tako da smo puno i u SC-u svirali na raznim eventima, od Sindikata biciklista, solo koncerata, raznih festivala.

Ali, generalno se sviralo svuda po Hrvatskoj, još dok su svi ti mali gradovi imali svoje živuće prostore. Uvjeti su često bili katastrofa, ali su se malo po malo popravljali, i što se tiče tehničkih uvjeta i financija. Baš se puno bilo sviralo do negdje 2012., 2013. ili 2014.

Spomenuo si SC, koji je danas sasvim odumro…

Svirao sam zadnji put u Kinu SC s Mimika orkestrom – to je takva tuga da me srce zaboljelo, kao nekoga tko je tamo radio. I tada se sve raspadalo, ali barem je postojao duh, postojali su planovi. To je bila tvornica kulture, nevjerojatno puno stvari je tamo započelo. 

Uz Močvaru i KSET, SC je u to vrijeme bio glavno mjesto za izlaske, osim su mnogi od nas tamo radili. Bili smo pozvani da sudjelujemo i osjećali to kao nešto svoje.

I ta lokacija je bila takva da kad dođeš uvijek ćeš nekoga stresti. Moja veza s SC-om je preko Davorke [Begović], zapravo ide još i ranije, od Noći performansa Silvije Sertić – to mi je bio prvi ulazak u eksperimentalnu muziku, koja je od tada postala veliki dio mog stvaralaštva. I prva muzika za kazalište koju sam radio bila je u &TD-u s Anicom Tomić i Jelenom Kovačić koje su mi postale glavne suradnice u kazalištu. To su bili moji počeci stvaranja u primijenjenoj i eksperimentalnoj muzici, u najširem smislu te riječi. SC-u dugujem puno.

vizual preuzet sa službene Facebook stranice Antenata

Tvoja karijera se znači razvijala u različitim smjerovima, ali Antenat je opstao?

Antenat je evo živ, imali smo malo dužu pauzu. Sad radimo na novom albumu. Nemamo svoj prostor, rentamo komercijalne prostore, ima ih nekoliko po Zagrebu. To je ono što platiš po satu. Recimo sat je 13 eura, pa dobro. Prestali smo preračunavati u kune. Za jednu probu od tri sata ti ode 30-ak eura što nije baš jeftino. Super je imati svoj prostor jer možeš doći kad hoćeš, ostati koliko hoćeš, imati mjesto gdje ti stoji oprema. 

Tko danas čini Antenat? S kime radite danas na novom materijalu?

Dio benda je isti, no bend je sad doživio najveću transformaciju. Ta petorka više nije tu, ostala je trojka od te originalne postave. Već dugo je s nama Fred Lanz na klavijaturama, na brasu su Mak Murtić i Jura Borić, saksofon i truba. I od nedavno je s nama – još nismo imali ni jednu svirku s njim, ali imat ćemo ovo ljeto – Matija Brajković iz Porto Morta. To je velika promjena u bendu. Evo, vraćamo se na scenu, intenzivno radimo na novom albumu, i na jesen ga planiramo snimiti. I baš želimo jer svima nam fali Antenat.

Je li u pitanju sličan žanr ili ćete nešto novo raditi?

Pa svaki naš album je bio drugačiji, tako da i ovaj sad sigurno hoće, jednim dijelom se oslanja na neki stari zvuk, a jednim dijelom tražimo nešto novo. Jako se radujem tome, nekako je to moj obiteljski bend, prvi bend. Mogao sam prihvatiti ishod situacije da bend jednostavno stane, nije bilo forsiranja pod svaku cijenu, nego su okolnosti bile takve da ne želimo stati, ajmo vidjeti kako to transformirati, želimo natrag.  

Imali smo jako malo svirki, zapravo smo našem bookeru Zvoni rekli da ništa ne bukira dok ne napravimo novi album i želimo ga konačno završiti. Ali, u 9. mjesecu svirali smo u skate parku u našem kvartu gdje smo nastali. Bilo je skate natjecanje, Dundić [Marin Dundić] nas je zvao. Meni je to bilo jako emotivno, a i svima drugima, doći i vidjeti ta lica iz osnovne škoe, ljude koje nisi vidio 15-20 godina. Bilo je jako lijepo, ta nam je svirka bila „pa daj ajmo se vratiti, idemo završiti album, idemo dalje…“

Imate li kolektivno autorstvo na pjesmama ili kako to funkcionira?

Od pjesme do pjesme. Dosta toga sam ja preuzeo, pogotovo otkad je otišao Boris. Najčešće dođem s nekom idejom pa je svi skupa razradimo. Ili netko drugi dođe sa nekom temom ili rifom pa onda dalje svi onako bendovski sudjelujemo u tome. Mnogi bendovi iz tog doba tako funkcioniraju. 

Da, zanimljivo je da dijelovi scene koja je stasala oko Dugmetare postoje još i danas, ti ljudi još uvijek rade kreativne stvari. Srele smo nedavno Kovu, oni još uvijek imaju grupu „Dugmetara“ na Whatsappu…

Kova [Ivan Kovačić] nam je bio na prvom albumu, i on je isto bio po Dugmetari. On je bio sa Burićem u Blamaž electronique, bili su na katu.

Čini mi se da su danas neke stvari puno bolje, a neke gore. Ne volim gledati na to vrijeme i idealizirati ga. Dosta je ljudi ostalo iz te generacije, a onda je došao i novi val, možeš prstom uprijeti u Maka Murtića, Luku Čapetu, Lea Beslaća, Živu vodu, koja je meni otvorila mnogo toga. Začeli su je u Vinylu Vedran Peternel i Murtić, tamo smo godinama radili eksperimentalne dekonstrukcije poznatih bendova. To je postala i rezidencijalna večer. Pa onda su tu Jeboton i drugi koji su dali neki novi push, a dobrim dijelom su se i izmiješale te dvije generacije. Na primjer Demirel, trubač iz Kawasaki 3p-a, koji se vratio s novim projektom u MSU. Svi su mu bili unutra – Čapeta, Beslač, [Josip] Šustić i Tena Novak, ona je iz njegove generacija. Bitna točka je i Kustošija, Kramasonik studio i Hrvoje Nikšić. On je iznjedrio toliko toga, pa i Danijel prije njega, koji je to držao.

Ali i Džigi – on je prvo imao prostor na Remizi. Išli smo tamo na probe. Sjećam se da je probe imao Svadbas, legendarni zagrebački bend, mi smo imali probe poslije njih, a oni su nam bili mega cool. Znalo je tamo biti i baš nekih profi bendova i klinaca poput nas. Kasnije je Džigi imao prostor kod Cibone, držao je te probaone godinama. Tamo je isto bilo dosta živo, pored je bio birc Džigi bar. Uza sve to on je bio zastupnik za Istanbul činele, išlo se kod Džigija po činele jer je imao super cijene.