<--- Brle, Žac i Niko, foto: Niko Mihaljević, 2011.

 

 

Kako si došao u Dugmetaru?

Došao sam u Zagreb kao student, 2004. čini mi se. Imao sam 19 godina. Tada sam počeo svirati u bendu Death Disco s Narančom, pravim imenom Ivica Antunović. Mislim da smo 2005. počeli imati probe u Dugmetari. To je bila rana inkarnacija benda u kojoj su svirali Dunja Janković i Niko Potočnjak. Trajalo je oko mjesec dana, onda je došao Marko Pogačar Poga, na bubnjeve. Nastavili smo tamo svirati i to je trajalo godinama.

Kako ste se saznali za Dugmetaru? 

Tada je to bilo nekako opće poznato. Mislim da je već godinama bilo uhodano, jer kad sam došao, znao sam da tamo svi sviraju, obično tri do četiri benda po sobici. To su bile jako male prostorije. 

Koja vaša muzika je nastajala tada?

Snimili smo album 2006., Crveni signali, u studiju Kramasonik kod Hrvoja Nikšića.

Kakva je bila atmosfera u Dugmetari? Kakav je bio prostor? 

Prostor je bio jako derutan. To je očito bila bivša tvornica. Kad listam fanzin koji sam radio kao student dizajna 2011., dosta toga mi se vraća... Bila je obavijest od kad do kad se svira, od 4 do 9 zbog kućnog reda. Pa su se žalili susjedi, pa je trebalo zatvarati prozore, sjećam se da smo morali doslovno zabetonirati prozore... Bilo je dosta hektično. Dosta glasno. Probe nisu nikad bile prije 4. To sam se sad sjetio. I uvijek je unutra bila velika buka. Mi smo svi bili mladi i sve je bilo u poluraspadu.

A jeste se i družili tamo ili ste uglavnom dolazili, svirali i odlazili?

Pa nismo se baš previše tamo družili. Iako su neki ljudi imali malo veće prostorije... Ali ljeti je bilo jako vruće jer je sve moralo biti zatvoreno, a unutra je bila natrpana hrpetina stvari. Tako da tamo nisi baš mogao nešto pretjerano hengat. Postojalo je i predvorje, tamo si mogao pušiti, razgovarati, tako da bi se tamo malo družili. Ali obično bi otišli negdje na cugu. Dvorište nije baš bilo mjesto za zadržavanje, više je bilo operativno.

autor: Niko Mihaljević

Možeš nam malo opisati kako si radio ovaj fanzin?

Tad sam bio student dizajna i bila mi je bliska cijela ta muzička spika. Ali ovo je bilo zamišljeno kao konceptualni artist book u kojem se zgrada tretira kao, ajmo reći, struktura publikacije. Tad sam čitao Georgesa Pereca, Život: način uporabe, pa mi je to bilo dosta inspirativno. Publikacija je koncipirana tako da je prvo poglavlje dvorište, drugo poglavlje hodnik, treće soba, i tako dalje. Tako da prolaziš kroz cijeli kompleks od početka do kraja i svako poglavlje sadrži ono što sam tamo zatekao. To su bili razgovori, ili bih fotografirao prostor i slično. Iz današnje perspektive mi je sve malo smiješno i naivno, pogotovo ti razgovori s ljudima iz bendova jer smo imali 20-ak godina. Ali je zapravo dosta simpatičan dokument, projekt na faksu u sklopu diplomskog, čini mi se. Ali napravljeno je u samo jednom primjerku, tako da u tom smislu nije fanzin.

A kojih bendova i muzičara se sjećaš iz tog vremena, iz Dugmetare? 

Nakon raspada Death Disca, što je bilo oko dvije i... Uf, ne znam, devete možda, ili osme..., ja sam tamo nastavio svirati. Fanzin je iz vremena dok sam svirao u bendu Dave From Sheffield, u kojem smo bili samo Brle, odnosno Vedran Brlečić, bubnjar, i ja. Ja sam svirao gitaru i vikao. Contract je bio synth-punk bend u kojem smo isto svirali Brle i ja, ali svirao je i Žac, Željko Beljan, danas etablirani umjetnik. To je bio super bend koji je dosta kratko trajao. Osim nas u tom periodu tamo je svirala Tigrova mast, onda bend Chang Ffos, od Saleta Nužde. Bili su sobu do nas i bili su glasni. Casual Elvis, ja mislim, bend Vatroslava Miloša. Pa Man Zero. Bamwise, to je reggae dub bend. Cripple and Casino. Gods of Chaos u kojem je svirao Goran Pećanac između ostalog. Oni su isto u publikaciji. Svi su prošli kroz tu zgradu u nekom trenu. Bili su The Babies isto. Da, svašta nešto.

Ove intervjue si radio s ljudima s kojima si bio bliži? 

Da, više-manje. Htio sam napraviti kao neki total dokument. Tad sam bio dosta opsjednut dokumentiranjem neposredne svakodnevice, jer mi se činilo da bi to jednom možda moglo nekom biti korisno. Pa možda i je, što mi je drago. Drago mi je da taj fanzin ipak ima neku svoju ulogu u sjećanju. 

Je li ti bilo važno da je to nekad bila tvornica dugmadi?

Da. Prostor je imao taj simpatični rustikalni šarm. U dvijetisućitima mi je ta estetika isto bila privlačna. Svi ti raspadnuti eks industrijski prostori. Ali sve je to bilo dosta začudno. Počeo sam to raditi, jer sam u to doba čuo da će se sve prodati i da će se na mjestu te zgrade sagraditi nekakav neboder. Bile su priče da će Savska postati pješačka zona, da bi se promet prebacio u Šarengradsku, tako da je to bilo atraktivno zemljište.

Ali tada nisam uspio doći ni do kakve informacije. Jer jedina osoba s kojom smo imali kontakt je bio šutljivi čuvar Spomenko koji je bio na porti. Njemu smo plaćali stanarinu. Što je isto bila priča za sebe. Svi bismo kasnili pa bi nam prijetili izbacivanjem. Pa bi isključili struju i sl. Jer smo svi tad bili užasno neodgovorni.

Spomenko nije htio ništa reći. Ja sam baš imao dojam da Spomenko ne želi pričati. Osoba koja je raspolagala Dugmetarom je očito bila dosta osjetljiva na te stvari. Tako da nismo ništa znali. Ja sam otišao 2011., mislim da je prostor još par godina nakon toga bio aktivan. A onda se dogodilo ovo sve. Otvorio se Vintage. Ni sada mi nije do kraja jasno koliko je prostor adaptiran. Što je srušeno. Zapravo nemam pojma. Nikad više nisam bio u tom dijelu prostora.

autor: Niko Mihaljević

U fanzinu sam našla jednu fotografiju tablice s mnogo kvadrata, s x-ićima. Možeš li nam objasniti što je to? 

Zapravo ne mogu. Zato što je to nekakva interna tablica grupe Bamwise, čini mi se. Gdje su ucrtani nekakvi drumming patterni. Patterni za perkusije u njihovim pjesmama. Mislim da im je to vjerojatno bila notacija.

Rekao si da ste snimili album 2006. Znači, vjerojatno ste imali dosta live nastupa tih godina, gdje?

Od ta tri benda, Death Disco je bio najpopularniji. U jednom periodu  svirali smo posvuda. Po regiji, više manje. U Sloveniji, po Hrvatskoj svugdje. Svirali smo u Beogradu. Svirali smo u Makedoniji.  

A koji je bio tvoj ulaz u glazbu? Jesi išao u muzičku školu?

Ne, u nekom trenu počeo sam slušati alternativnu muziku. Naranča [basist Death Disca] i ja smo se upoznali preko Useneta. To je bio forum, kao neki bulletin board, na kojem je postojala grupa hr-alt-glazba ili nešto slično. Pa su ljudi tamo postali. Tada sam imao 17 godina, mislim da sam bio treći srednje. Počeli smo se dopisivati i razmjenjivati snimke preko... maila, čini mi se. Tako da je to bio recording project, on bi meni poslao backing track koji bi složio. Onda bi ja snimio neku gitaru. Onda bi on snimio neki vokal. Ili bi ja snimio neki vokal. I to je zapravo bila prva inkarnacija Death Disca bez fizičkog kontakta. Onda se Naranča preselio u Zagreb. Tipa, godinu dana prije mene. Ja sam godinu kasnije došao na faks. I onda smo se tu našli, počeli imati probe u Dugmetari. Tako je to funkcioniralo. Meni je to bilo super jer mi je to bio ulaz u gradski život. Jer bez toga mislim da ne bih upoznao nikoga.

Misliš li da su prostori kao što je Dugmetara bili važni za scenu? Kad si kao student došao u Zagreb, jesi li imao osjećaj da postoji scena?

Definitivno. Bilo mi je dosta uzbudljivo. Upoznao sam dosta istomišljenika. I to mi je bilo lijepo jer sam imao osjećaj, kao što sam rekao, da zaista odmah imam ulaz u nešto. Dugmetara je bilo mjesto gdje si mogao upoznati ljude, ili upasti na probu, ili pričati s nekim. To je bilo super korisno. Ali kako to obično biva, dok takve stvari postoje, ne doživljavaš ih kao presudno važne. 

Jer danas, recimo, nema takvih prostora. Barem se meni čini. Zapravo zvuči potpuno nadrealno, da uopće postoji takav kompleks koji se može koristiti na toj razini za malo novaca. Da, bilo je jako važno. 

Što ti je bilo najzanimljivije od muzike koja se tamo svirala?

Kad se sjećam tog vremena, čini mi se da scena nije bila toliko žanrovski uvjetovana. Družili smo se s ljudima s kojima nismo baš nužno imali neke dodirne točke. Ja sam svirao u Death Disco koji je bio nekakav post-punk, a ovaj Contract je bio više, ajmo reći, synth-punk, a blizak i bendovima tipa Rudimentary Peni, malo mračnija spika. Dave From Sheffield je bio noise rock, nekakav no-wave, a u Dugmetari su svirali različiti ljudi. Man Zero su bili post-rock bend i mi u Death Discu smo često s njima svirali zajedničke koncerte, iako to s programske strane nema nikakvog smisla. Mislim, ne bih nikad spojio ta dva žanra. Tada smo dosta često svirali i s Brkovima.

Imali smo zajednički koncert u Rijeci na kojem su lokalni Riječani bili užasno ljuti zbog tog spoja, urbanog i kvazi narodnjaka. Tako da je bilo svakakvih reakcija. Često su kombinacije bile malo začudne. Ali da, sad kad kažete, ima smisla ta teza da nas je prostor spajao. Jer zapravo inače ne bismo baš došli u kontakt. 

Znači i Brkovi su tamo imali probe? 

Ne mogu se sad baš 100% sjetiti, ali mislim da da [prema kasnijim navodima članova Brkova, taj bend ipak nije koristio Dugmetaru]. Seven That Spells su isto tamo imali probe. Svi ti bendovi od Nike Potočnjaka.

Sjećaš li se radionice gitara koja je navodno tamo bila?

Da, to je vodio Brada iz Psihomodo popa. To je bilo skroz tamo na dnu. Jednom sam mu nosio gitaru da popravi. To se sjećam. 

I je li popravio? 

Je.

Joj pa bila je grupa ŽEN, ali ja mislim da su se tad zvali nekako drugačije. 

Ž/buka.

Kako? 

Ž/buka.  

Daaa, Žbuka. One su bile soba do nas, ili dvije sobe od nas, ne mogu se sjetiti. One su tamo bile često. To se sjećam.

A koga ste od svojih kolega pratili, u smislu odlaska na koncerte, podrške…

Pa više manje sve. Nikačevi [Niko Potočnjak] bendovi su svi bili jako uzbudljivi. Nama su najbliži bili Seven That Spells i Tigrova mast. Čekalo se što Seveni novo rade. Tigrova mast, kad se tek pojavila, a to je bila prva inkarnacija u kojoj su bili Bruno Motik i pokojni Tvrtko Dujmović, to je svima bilo užasno uzbudljivo. Ti su koncerti uvijek bili ekstatični. To je možda bio najpopularniji bend te neke... 2006. godine, kad se pojavio.

Casual Elvis su nam bili dragi prijatelji. Zatim Man Zero, očito. I ne mogu se više sjetiti. Ali bili su i drugi bendovi koji su došli kasnije. Gods of Chaos. 

autori plakata: Željko Beljan Žac i Niko Mihaljević, foto: Niko Mihaljević

Za vaše koncerte ste ti i Željko Beljan Žac radili plakate?

Da, plakate smo počeli raditi za grupu Contract. To je od početka bilo vizualno osmišljeno. Žac je crtao. Ja sam radio lettering, tipografiju. Žac u to doba nije znao raditi na kompjuteru pa bi došao kod mene, sve bi skenirali i to sklopili u plakat. Tako da je to bilo koautorstvo, za svaki koncert smo radili plakat. Neki od njih su završavali u probaoni. To su bili oni A3 plakati, nije bilo velikih ambicija. Mislim da smo ih stavili na Facebook. Bili su uvijek malo provokativni. Iako se ne mogu sjetiti točno po kojoj liniji. Ali, Željko je pisao tekstove koji su bili super.

Bili smo užasno produktivni. Mislim da smo u godinu dana napravili 30 pjesama i snimili ih sve u studiju u tri dana. Što je dosta nenormalno. Imali smo ritam mašinu, nismo imali pravog bubnjara. Ali, Brle, u ovom bendu gitarist, a istovremeno i sound engineer, nije to nikad smiksao. To smo mu godinama predbacivali, kad će, kad će? Tako da se to nije nikad desilo, taj bend je nekako ostao zaboravljen. Što je šteta jer mi je bio jako drag. 

A što si ti svirao u tom bendu? 

Analogni synthesizer Korg MS-20. To je monofona klavijatura, zapravo za bas linije. To je bio smiješan bend jer smo imali svoja alter ega. Željko je bio Prince Paradox, cross dressing glam persona. Brle je bio Raw, sirov lik. Oblačio se u neke izblajhane nogometaše i slično. A ja sam bio Shadow, tajanstvena persona. Tako da smo imali vizualnu komponentu. Dosta zabavno.

Jeste li ikada nastupali?

Da, svirali smo u Medici, u Močvari. Nismo nikada svirali van Zagreba. Sve se raspalo u nekom trenu. Ja sam 2011. išao na studij u Nizozemsku i to mi je markiralo kraj te ere. Baš nagli kraj. Sjećam se da smo pokušavali završiti neke stvari prije mog odlaska i onda me nije bilo dvije godine. Kad sam se vratio, odjednom je sve bilo nekako drugačije.

autor: Niko Mihaljević