<--- foto: Niko Mihaljević, 2011.

 

 

Kada ste došli u Dugmetaru?

Zet:  Sjećam se da smo imali hrpu plakata od HSLS-a i SDP-a. Kako su bili na kartonima, uzeli smo ih i lijepili kao izolaciju za prostoriju. Znači, morala je biti neka izborna godina… Sad, da li su bili parlamentarni ili... Da, mislim da su bili baš parlamentarni, 2003. ili 2004. Znači, mi smo uletili prije toga. Mora biti 2003. Prvo smo uletili dolje. Sjećam se da je bilo jako malo bendova kad smo došli, tek su počeli dolaziti u prostorije na katu. Naša prostorija je bila ogromna, stala su tri kompletna bubnja. Kasnije smo izašli iz prostora i bili kod Mehe [Mihael Bele], onda smo se vratili i bili gore na katu. To je bilo prije kraja, znači praktički smo bili do kraja.

Da li su Dugmetaru zvali Dugmetara svi ili samo bendovi koji su tamo imali probe?

Zet: Pa da ti ja kažem, u osnovnoj školi sam išao tamo na praksu, a to je bilo znaš kada?

Ana: Osamdeset..

Zet: Znači to je bilo tipa osamdeset i treće, četvrte, druge, tak negdje. Čekaj, četvrti razred, da, 1984. Škole su imale praksu, mjesec dana, po jedan dan tjedno. Četvrtkom bi došli, dali bi nam kutije s gumbima i morali smo ih selektirati. I to je nama bila praksa. E, tad sam prvi put čuo za Dugmetaru. I fakat smo je zvali Dugmetara.

A koja škola je to bila?

Zet: Matija Gubec, na Knežiji. Osnovna škola, dvije godine smo tako išli na praksu, a imali smo i drugdje praksu. Išli smo po parkovima i čistili. Išao je cijeli razred, ali bi nas podijelili, svaki dan u tjednu jedna grupa od otprilike pet učenika. Pet po pet. To mi je ostalo u super sjećanju zato jer nisam taj dan morao u školu. Bilo je odlično. Dolazili smo među radnike, za tri ogromna stola, desetak gospođa, nas pet. I idemo. Biranje gumbi. Imali smo i bonove za topli obrok. Tako da smo fakat bili radnici.

A gdje je bila kantina? 

Zet: Znam da je bila u prizemlju, išli smo nekud dolje. Mala kantina. Inače, bili smo tamo do dva, tri popodne. Dobiješ gumbe i kutije i onda izabireš, ovaj u ovu, onaj u onu. I to je bio cijeli posao. Gumbi su bili ful različiti. Znači, od ovako velikih do sitnih. Drugi posao, ako se dobro sjećam, bilo je trganje gumbi s ploče, dobiješ ploču na koju su naslagani i onda ih skidaš.

Radna snaga je bila uglavnom ženska?

Zet: Radnice, da. Bila je super atmosfera, slušali smo Omladinski radio. Bile su super prema nama, bili smo djeca.

A kako si ušao u muziku, kada si počeo svirati?

Zet: Uf, predavno. 1987. 1988. Tak negdje, ko klinci u prvom srednje. Našli si akustične gitare. Kao imat ćemo bend.

Skretničari su došli tek 1991. Ovo je bilo onako, našli se u kvartu mi klinci iz osnovne škole. Pokušavali smo nešto i krpali da uopće uzmemo u ruke prave instrumente. Kasnije su došli Skretničari. To mi je bio prvi pravi ozbiljniji bend, tu sam počeo svirati bubnjeve. Prije toga sam svirao gitaru i bas. Onda je došao Ha Det Bra 1993., a nakon toga smo Six [Danijel Sikora], ja i Mijo [Miodrag Gladović] napravili Analenu. To jest njih dvojica, pa su mene zvali. 

Ana: I još svira u Belugi. To je sad, 21. stoljeće.

Zet:  21. stoljeće. I nešto sam radim. 

A nisi imao formalno glazbeno obrazovanje?

Zet: Ne, nikako. Samouk.

Gdje ste imali probe s prvim bendovima?

Zet: Na Knežiji u mjesnoj zajednici. To je bilo prvo, prvo. Onda smo poslije tražili prostore po nekim podrumima, garažama. Svuda i svašta, dok nismo čuli za Marijana. Tamo na Mirogoju.

To je prije Dugmetare bilo prvo mjesto gdje je bilo toliko puno bendova na okupu, koji su imali prostorije, svirali. Tamo smo jako dugo imali probe. Sa svim bendovima s kojima sam radio sam tamo imao probe. Ali on je tu kuću zatvorio, svašta je bilo i mi smo trebali otići. Aktivno smo tražili prostorije. U tom periodu smo puno više svirali okolo nego što smo probavali. Ali tražili smo da negdje možemo ostaviti opremu, ako ništa drugo. Ne mogu se sjetit, da li Meniga [Vedran Meniga] ili Saša [Saša Relić], netko nam je pričao za Dugmetaru, da se tamo može iznajmiti prostorija.

Koliko se sjećam, s nama su u prostoriji bili Chang Ffos i Radical Dub Collective. Bili su samo zidovi i dobili smo struju. Trebalo je to nekako izolirati, jer je bilo rečeno da se stanari bune zbog buke. E, i onda smo imali akciju s tim kartonima od predizborne kampanje. To su bili plakati na šperploči, ono što se lijepilo na stupove javne rasvjete. Mi smo to uzeli i svaki savili u polukrug da se zvuk odbija. To nam je Mijo [Miodrag Gladović] objašnjavao, da je super fora.

Ana: Akustični inženjer.

Zet: Da je dobro za akustiku. To je teško, deset takvih plakata je jedno 5 kila valjda. Mislim da smo Budišu baš najviše lijepili. Ako se dobro sjećam.  

Ana: A prostorija je bila fakat velika, nekakva garaža za kamion.

Zet: 35 kvadrata, tak negdje. Ogromno. I gore visok strop. Super je bila. 

Tko su bili članovi Analene tada?

Zet: Ana Franjić, Miodrag Gladović, Daniel Sikora i Dubravko Dragojević. 

Ana: Miran tada još nije bio?

Zet: Ne. Ili je? Je, je. Miran Rusjan.

S obzirom na to da si rekao da ste prije toga više nastupali nego probavali, je li vam činjenica da tada imate probaonu promijenila pristup?

Zet: Pa nije puno.

Ana: Znaš kad smo imali probe? Kad bi snimali album.

A gdje ste snimali albume? 

Ana: Kod Mehe [Mihael Bele] u Kozmu.

Zet: Sva tri.

Ana: Nismo snimali baš puno albuma.

Kojih bendova se sjećate iz Dugmetare?

Ana: Mi smo svi bili iz istog gnijezda.

Zet:  Čak smo i svirali koncerte skupa. 

Ana: Chang Ffos, RDK, kasnije Don't Mess With Texas.  

Zet: I Stormsi na kraju.

Ana: Znam da su poslije došli Polja lavande. 

Zet: Ponor.

Cripple and Casino?

Zet: Oni su uvijek bili gore, njima smo se poslije prikrpali. 

Žanrovski, je li to sve bilo slično? 

Zet: Ne baš. Radikal Dub Kolektiv, oni su baš reggae dub. Chang Ffos je bio više nekakav metal.

Ana: A mislim, za običnog prolaznika je to sve isto. 

Zet: Buka, buka, sve je to buka. 

Ana: A onda kad uđeš dublje u materiju, postoje ogranci. Zajednička točka nam je bila da smo svi svirali na sličnim mjestima, izlazili na ista mjesta, imali sličan pogled na život.

A koja su to bila mjesta?

Ana: Močvara, Kset, Kocka u Splitu, Lamparna u Labinu, sva ta alternativna kontrakulturna mjesta. I vani smo svirali, ne u društvima hrvatskih iseljenika, kako je moj tata uvijek mislio. Nego u sličnim centrima za kulturu ili skvotovima. Uglavnom, ajmo reći, na politički aktivnim mjestima. To je bila cijela mreža potpore i zajedničkog prihvaćanja - samo bi poslao kazetu ili CD, što je već tad bilo. Svi su si međusobno pomagali. Mi odemo svirati u Železniki, onda neki bend iz Železnika dođe svirat tu i tak. Lijepo vrijeme. 

Puno ste svirali po vani? 

Zet: Da, pogotovo tih godina, od  1999. do 2004. 

Ana, ti si ipak mlađa generacija, kako si ti ušla u Analenu i u glazbu generalno? 

Ana: Pa ja sam, za razliku od Zeta, završila osnovnu glazbenu školu za klavir. Koju sam mrzila. Prvo sam imala neke bendove još u prvom razredu srednje. Mislim da smo se zvali Dead Bubblegum i The Muffs. Kako sam išla u školu s Majom Kovač i Mariom Kovačem, onda sam 1995., 1996. ušla u Šmrc [Šmrc Teatar] ekipu. To je bila velika udruga i za kazalište i za muziku. I još sam bila u nekom bendu koji se zvao Soliflukcija.

Kad je taj moj bend Soliflukcija svirao u Stenjevcu, prvi put u životu nastupale su Šizoide [The Schizoid Wikler’s]. Vidjela sam ih i rekla: „to je to“. Zamišljala sam da nešto takvo postoji, ali nisam znala da postoji. Srećom, zvale su me u bend na gitaru. Puno se cura mijenjalo u Šizoidama, pa je onda došla Željka [Blakšić], isto tako, dvijetisućite možda. Ali ovo sad pričam o ‘96. ili ‘95. Probe su bile kod Marijana. On nije na Trešnjevci, ali je to ludo mjesto, super tema.

Ali naša cijela spika bila je da ne znamo svirati, tako da nije bilo ni potrebe za probom. Samo bismo se našle kod nekog doma i pisale tekst, svaka napiše jednu rečenicu pa zamota, pa da drugoj i tako. Onda bismo nešto izimprovizirale na kaziću, kao muziku.

Snimali smo preko širih krugova prijatelja, mislim da kod Peđe u Dupcu gdje smo isto jedno vrijeme imali probe. Znala sam već Analence... Prvo je bila pjevačica Irena, onda je ona otišla, onda je Mijo pjevao jednu kazetu… I onda su me pozvali. To je bilo mislim 1998 ili 1999.

Zet: Pa da, ti si prvi put s nama išla tamo u Mađarsku, sjećaš se?

Ana: Da, sjećam se, i bilo me toliko strah da sam skinula leće - a ja sam jako ćorava, imam minus 6 na oba oka. Zaključila sam, logički, ako ne vidim nikoga, neće mi biti bed. To je bila jako loša ideja jer je stage bio sklepan od nekakvih daski koje su bile preširoke.

Tada si samo pjevala, nisi svirala bas?

Ana: Da, jako dugo sam samo pjevala. Kad smo ušli u Dugmetaru, ja još uvijek samo pjevam. Počela sam svirati bas kad je Six otišao iz benda, 2007. Uvijek sam htjela svirati bas, ali u svim tim ranim bendovima svi su bili manje ambiciozni, pa sam uvijek završavala na gitari. Tako da sam to nešto malo znala, vježbala sam doma, tata je imao akustičnu gitaru. Pa sam skinula zadnje dvije žice i svirala. Znanje mi se, rekla bih, nije poboljšalo kroz vrijeme, ali sam naučila pjevati i svirati, što je onako - moraš to malo razdvojiti, skužiti kako možeš raditi jedno i drugo zajedno, a da te ne zeza. 

Zet: Pa da, počela si svirati bas kad je Six otišao. Prvo je na basu trebao biti Davor, ali je otišao na brod i onda si ti odlučila...

Ana: Davor Bolant, mislim da je čak svirao na jednom koncertu.

Zet: Svirao je on i na više koncerata s nama, gitaru, kad smo išli u Češku.

The Schizoid Wikler's se uvijek navode u kontekstu ženske emancipacije u punku. Kako si se ti osjećala na muzičkoj sceni kao žena?

Ana: Ja uopće nisam imala tih problema. Oduvijek sam htjela imati bend i onda sam ga imala i nisam kužila u čemu je problem. Zapravo, dosta nas je živciralo što bi uvijek pisalo „ženski punk bend“, a ne bi pisalo „muški metal bend“.

To je bilo glupo, ali mi smo imale jak paralelni svijet u svojim glavama, tako da uopće nije bilo govora da nešto ne možemo. Uvijek smo bile u prvom redu na koncertu. Ako bi me netko slučajno odalamio dok poga, samo bih ga gurnula. Ali da, kužila sam da postoji neka vrsta pažnje - i pozitivne i negativne - koje ne bi bilo da smo miješani bend.

U našoj zajednici nije bilo nikakve homofobije ni rodne netrpeljivosti. Možda šire da, evo sjećam se jednom, sviramo na Monte Paradisu i deru nam se „žene, kurve, obucite grudnjak!“, jer je bilo ljeto, a mi nismo imale grudnjake.

Koliko su vam bili važni slični bendovi izvana? 

Inspiracije su nam bile sve ove Riot Girls.... od The Slitsa i X-Ray Spex, pa onda do američke zapadne obale. Mislim da se Maja čak i dopisivala sa Tobi Vail, bubnjarkom iz Bikini Kill... Imale smo kompilacije s po jednom pjesmom od X, po jednom od Bikini Kill…

A možda i je postojala neka poluseksistička spika gdje nismo bile doživljavane sasvim ozbiljno, ali s druge strane, mi ništa oko sebe nismo doživljavale ozbiljno jer je bio rat, tak da...

Isto tako, bile smo rasute, svaka od nas imala je sto drugih interesa i na kraju smo se tako i raspale. Curama je to bilo cool, ali samo jedna od pet stvari koje rade. A meni, iako sam i ja imala pet različitih stvari, muzika mi je uvijek bila broj jedan. Tu sam se prepoznala s Analenom, imamo bend, sviramo, brijemo i to je to. Uvijek smo bili full ravnopravni, to mi je bilo cool i uvijek je bilo ono, ako hoću nositi pojačalo, mogu. Ali dosta sam prolazila lišo na konto toga što sam najmlađa. Mogla sam, recimo, spavati u kombiju. Oni su mi kao neka braća koju nikad nisam imala. Samo, kad bismo dolazili negdje svirati, u 80% slučajeva bi ljudi u klubu mislili da sam nečija cura.

Zet: To je prije interneta kad nisu mogli provjeriti.

A kada si razvila svoj specifičan stil pjevanja?

Ana: Tek u Analeni. Ovo prije je više bilo kao obično pjevanje. A onda… pa ništa, nije bilo izbora. Rekli su: „izbaci to!“

Zet: „Deri se!“

Je li ti ipak ponekad koristilo što si išla u glazbenu školu?

Ana: Ne. Dan-danas čvrsto držim da mi to samo odmaže. Škola te nauči ne toliko misliti, nego reproducirati na određeni način i time unište ono iskonsko. Dokaz mi je to što u životu nisam napravila pjesmu na klaviru, a onda uzmem ukulele koji uopće ne znam svirati i nešto se desi. Ja godinama nisam znala kaj je koja žica na gitari. U Šizoidama sam samo gledala. Sjećam se, u sedmom osnovne gledam MTV, aha, Kurt Cobain drži ruku ovako… tako ću i ja probati. I onda ti se tako dese čarobne stvari. A kad te se nauči, možeš super reproducirati, ali mislim da se izgubi kreativna iskra.

Da se vratimo na Dugmetaru, kad onda odlazite iz prostora?

Zet: Kad je Six otišao, 2008., otišli smo kod Mehe i onda smo se vratili u manju prostoriju koju su koristili Cripple and Casino, gdje smo bili do negdje 2011. Sami smo otišli, opet iz istog razloga, tada nismo imali puno proba i bilo nam je preskupo davati novce za najam.

Kakva vam je bila atmosfera prostora? Raspad, ili OK?

Zet: Meni je bilo genijalno, totalno super.

Ana: Imam neko polusjećanje da wc nije bio najbolji.

Zet: Da, WC nije bio baš najbolji... Najbolje mi je bilo kad bi s koncerata, turneja, dolazili u četiri, pet, šest ujutro kombijem, sa svom opremom. Onda bismo uvijek gnjavili vratara da nam otvori vrata, da unesemo sve to. A ekipa je u to vrijeme uvijek spavala, „jaooo kaj me opet budiš…“ A onda bi se raspričao, raspitivao se kako je bilo, gdje smo svirali, kako je u tom klubu… 

Jeste li redovito plaćali?

Ana: Mislim da da. Six i Miran su bili štreberi, oni su vodili produkciju.

Zet: Pa izbacili bi nas valjda da nismo. Kako smo puno svirali, onda bi od toga što smo zaradili plaćali prostoriju. Ako što ostane, iskoristili smo za bedževe i takve stvari. U principu, para nismo ni vidjeli.

Sjećate li se popravljaonice gitara? 

Zet: Maglovito, to je bilo kasnije.

Ana: Ja se ne sjećam. Sjećam se samo tiskare preko puta naše prostorije na desno. Bila je velika, sjećam se strojeva…

A gdje si našla dugmad?

Ana: U prostoriji u kojoj smo svirali i u hodniku su bile neke kutije s hrpom gumbi. Ja sam propali kostimograf i imam propalu modnu kuću „roba sistema“. I mama i baka su šivale i skupljale gumbe, imam hrpu starih tkanina, tako da sam se možda zato u Dugmetari osjećala kao doma.

Imate neku vašu najdražu pjesmu iz tog vremena?

Ana: Pa ja bih rekla Inconstantinopolis. Što je prikladno, jer tekst priča o tome kako vječnost dolazi i odlazi. Tak je i Dugmetara, bila i nestala.

Zet: Šteta. A fakat je bio dobar prostor.

Ana: Da, moram reći da mi je to bio najdraži. Zato što je postojala zajednica. Dolazila je scena.

Zet: Dolazili su bendovi koji su tamo imali prostoriju, ne netko tko je došao samo vježbati jer tamo postoji oprema.

Ana: Bilo je opuštenije jer nisi morao, kao sada, paziti na vrijeme - platiš dva sata, i unutar toga moraš ući i izaći. Ali uvijek je bilo radno.

Sjećate li se Plesnog centra Tala?

Ana: Da, oni su došli malo kasnije. Oni su došli na mjesto strojeva, u veliku prostoriju na katu. Zar ne? Sjećam se i radionica džembe, dolazimo, a oni gore lupkaju.

Zet:  Ja se sjećam da je bila capoeira. 

A kad ste svirali u Dugmetari, je li vam bio neki band baš kao wooow? Ili neka posebno zanimljiva, karizmatična osoba?

Zet: Svi u nekom trenutku, apsolutno. Izađeš van i čuješ kako neki bend gore svira - i pomisliš „wow, šta je ovo?“

Ana: Pa ja bih samo obrnula i rekla da nije bilo nijednog da sam pomislila: „užas, kaj je ovo?“

Svi su bili OK, neki više pašu u uhu, neki manje, ali ti je drago da postoje. Bolje nego da su svi isti. Kao da smo u tvornici, kao da smo svi gumbi.

Pa i gumbi su svi različiti.