<--- foto: Niko Mihaljević, 2011.

 

 

Nalazimo se u dvorištu zgrade na Savskoj 160…

Da, ovo je kompleks bivše tvornice Dugmadi, a sad da me ubijete, ne mogu se sjetiti kako se zvala originalno. Iako, kad smo ušli, bilo je još puno ostataka tvornice. Sada je dosta toga porušeno, a ovi dijelovi koji su ostali su obnovljeni.

Ali u osnovi, to je bila tvornica dugmadi. Sjećam se da je, kad smo ušli, u starim pogonima još bila hrpa dugmadi, kataloga dugmadi, hrpa papirologije vezane uz prodaju, narudžbe itd. I tako su je svi počeli zvati Dugmetara. I danas se tako zove, kad se netko referira na taj prostor u kojem je bilo puno bendova, to je famozna Dugmetara. 

Sjećaš li se kakvi su bili ti gumbi, je li ti neko ostalo u posebnom sjećanju?

Ne pretjerujem ako kažem da je bilo tisuću vrsti dugmadi. Sve moguće, od malih do velikih, i onih čudnovatih duguljastih za kapute. Sjećam se da je Ana Franjić iz Analene te gumbe uzimala i stavljala si na svoju obleku. 

Kako je prostor tada izgledao?

Ovdje fali cijeli jedan dio kompleksa koji je porušen u trenutku kad su odavde izašli bendovi. Otprilike između one tamo stare kuće i ove zgrade bio je cijeli jedan dio koji je to povezivao i isto se tako nastavljao u nekakav L pored ovih trošnih ograda. Tu je očigledno bio pogon. Na njega je bio naslonjen jedan manji dio, tamo smo mi imali probe. I u nastavku toga je još bio isto jedan pogon koji je išao tamo do onog dvorišnog ulaza. Kad smo mi ušli, u njemu je već bila stolarija. Ovdje su bila dva, tri ureda i nekakav WC, portirnica je bila u ovom dijelu koji je povezivao dio gdje je bila stolarija s ovim ovdje. Cijelo vrijeme dok smo bili ovdje, znači skoro deset godina, ovo što je sad obnovljeno bilo je prazno. U ovom drugom dijelu su imali probe capoeire, Amazonas. Na onom dijelu koji je bliže pruzi su bile velike prostorije, znači očigledno nekakvi pogoni.

Lana Vučinić, Slobodan Alavanja Slobić i Ivan Jakić, autor: Dinko Sinovčić

Koje godine i s kojim muzičarima si došao ovdje? 

Pokušavam se sjetiti, rekao bih 2004., s tim da je naš prijatelj Saša Relić bio prvi koji je skužio ovaj prostor. Valjda je doslovno došao s ceste i pitao: „eee, jel ovdje ima praznih prostora?“ Slabo se snalazim, ali mislim da je to bilo 2003. Rekao je da je našao super prostoriju i onda su bendovi samo dolazili i pitali portira koji nam je dao broj vlasnika prostora, više se ni ne sjećam kako se zvao. I tako su se bendovi počeli useljavati na prvi kat, gdje su valjda bili uredi, i na kraju je tu bilo desetak prostorija za vježbanje. Na kraju je bio WC, a na samom kraju hodnika bila je radionicu gdje su Brada iz Psihomodo popa i Kruno, gitarist iz Majki, i još jedan tip, radili gitare. Izrađivali, popravljali, popravljali pojačala itd. Ali ostalo su sve bili samo bendovi. I mislim da je bila plesna grupa Tala.

Bila je još jedna jako velika prostorija, ali se ne mogu sjetiti koji su sve bendovi bili unutra. Nije mi tad palo na pamet da pamtim bendove, da će to jednog dana imati neko značenje.

A kojih se bendova sjećaš? 

Joj. Nisu to bili profesionalni bendovi, nego onako, manje-više hobistički ili malo ozbiljniji hobistički bendovi. Tako da su neki postojali godinu dana, neki deset godina, pa jedni odu, drugi dođu i tako dalje. Samo dolje u našoj prostoji koja je bila relativno velika mislim da su bili Analena i Don't Mess With Texas, to je bio bend Saše Relića koji je prvi ušao. Njegov kasniji bend zvao se Storms. Od mojih bendova, tu su bili Senata Fox, Amok i kasnije Ponor. Ta prostorija je imala oko 40 kvadrata i jako visoki strop, čak je služila kao studio u kojem smo snimali naše bendove. Mislim da je u njoj jedno vrijeme bio i Radikal Dub Kolektiv. Mi smo počeli s Amokom gore i onda smo se kasnije zamijenili jer smo dijelili neke članove s drugim bendovima koji su imali tu probe, pa je bilo logično da smo u istoj prostoriji. Gore znam da su bili: Chang Ffos, Tena Novak, Death Disco, Polja lavande, Cripple & Casino. Mislim da je u velikoj prostoriji probe imao i Šank.  

Tigrova mast. 

Tigrova mast, da, oni su imali probe gore u prvoj prostoriji.

Bilk. 

Tako je, Bilk, čovječe. Vidiš, na njih sam totalno zaboravio. Oni su imali gore probe. Sigurno ima još hrpa bendova na koje sam zaboravio.

Je li postojala neka veća prostorija u kojoj se moglo nastupiti?

Ne pamtim to, nije nikad postojao prostor za nastupe. Iako je prostorija u kojoj je bio Šank bila jako velika, sigurno pedesetak kvadrata, za potrebe bendova ogromno. Tamo je bilo dovoljno mjesta za mali koncert, možda je i bilo nečega takvog, ali ja ne pamtim.

Probe su bile tokom cijelog dana ili uglavnom navečer?

Pa, zbog prirode obaveza, najčešće navečer ili tokom cijelog dana vikendom. Uglavnom je to bilo od kasnijih popodnevnih sati pa do 9, 10 navečer. Velika prednost cijelog kompleksa je bilo to što je bio pod nadzorom. Po noći se zaključavao, oprema je bila sigurna. Uvijek su bili tu portiri, 24 sata. Njima, naravno, nikad nije bilo drago ono, kad se vraćaš sa svirke u 3 ili 4 ujutro... Oni kunjaju, a ti ih budiš, moraju otključavati, ti ulaziš s kombijem i istovaruješ stvari. 

Sjećaš li se kako su se zvali?

Jedan se zvao Spomenko, a drugi, da me ubiješ ne znam, ali znam da smo ga zvali Bush. Jer je ličio na Georgea Busha. I taj je uvijek nešto zanovijetao.

Jeste ikad vidjeli vlasnika prostora?

Ne.

Što mislite, jel on svirao?

Čisto sumnjam.

Jesu li među bendovima postojale žanrovski neke sličnosti i veze? 

Pa sigurno jesu, mada je žanrovski to bilo vrlo, vrlo šaroliko. Tena Novak je lagana, atmosferična glazba s violinom, dosta ambijentalna. Sjetio sam se još jednog benda koji je bio s nama u prostoriji, a totalno sam zaboravio na njih – Mika Male. Imali su flautu i violinu u bendu, isto lagana, atmosferična glazba. Onda Bilk, nekakav drum'n'bass, elektronika, dub. Od Death Disco, elektrosint, indie, ne znam, do RDK, znači, koji su klasični dub, reggae bend. Bilo je puno hardcore punk bendova… Chang Ffos je teško i opisati, vrlo žestoka muzika koja ne spada u nikakav posebni žanr, polu metal, polu nekakav stoner, sludge. Čak mislim da su i Stonebride imali ovdje probe. Ali ne mogu tvrditi 100%. 

Dinko Sinovčić, autor: Slobodan Alavanja Slobić

Koliko je trajao taj period Dugmetare? 

Pokušavam se točno sjetiti datuma kad smo otišli. Mislim da smo 2011. sa Ponorom snimali prvi album ovdje u Dugmetari. Relativno nedugo nakon toga, možda negdje 2013. ili 2014., krenuli su rušiti vanjski dio. Ovi bendovi gore su se još neko vrijeme sigurno zadržali. Nas su privremeno prebacili preko puta, gore na kat u neku prostoriju. Bila je vrlo loša i to je trajalo par mjeseci, i onda su nam rekli da će se sve pretvoriti u hostel i da odemo.

Plaćali ste najam?

Naravno. 

Kome? 

Davali smo portiru. 

Je li bilo skupo? Je li vam se činilo kao puno novaca ili prihvatljivo?

Mislim da je bilo OK, da.

Je li u Zagrebu još bilo prostora za probe? Jeste li se smatrali sretnima što ste tu?

Smatrali smo se definitivno sretnima. Imali smo tu sreću da smo bili u poprilično velikoj prostoriji, a cijeli kompleks je bio zatvoren i čuvan, znači stvari su bile na sigurnom. Izlazili smo i ulazili odmah iz vanjskog dijela u našu prostoriju i mogli smo doslovno iz kombija istovariti stvari u probaonu, nismo trebali nositi na kat.

Ali, mislim da se nitko nije bunio na to što bi nosio stvari na prvi kat bez lifta jer definitivno je mjesto imalo svoju neku vibru. Viđaš sve te ljude, pozdravljaš se… takvog prostora nigdje u gradu nije bilo. Druge opcije što se tiče grada Zagreba i prostorija za probe su vrlo siromašne, ljudi rentaju garaže, ili profesionalne prostorije za probe koje je vlasnik uredio i iznajmljuje po satu, ali tamo najčešće ne možeš imati svoju opremu nego sviraš na postojećoj opremi. Uz garaže, popularna su i skloništa, ova atomska.

Jeste li imali grijanje?

Mi smo imali tu sreću da jesmo. Tu je bila ta stolarska radiona, oni su očigledno plaćali nekakav normalan najam, možda čak i preko računa. Jedan naš radijator u toj prostoriji je bio povezan na njihov sustav grijanja, tako da smo mi jedini imali grijanje. U drugim prostorijama su bile samo grijalice. Međutim, dobra stvar bila je to što je, kako je tu nekad bio industrijski kompleks, struja bila relativno OK. Bilo je dovoljno snage da su se zimi bendovi mogli istovremeno grijati grijalicama bez da izbaci osigurač. Mi smo sad u garažama čiji su strujni vodovi napravljeni tako da upališ svjetlo i ugasiš ga kad parkiraš auto. Kad tamo krene zima, to je izbacivanja osigurača svakih pola sata zato što svi imaju grijalice od dva kilovata.

Koji albumi su snimljeni u ovoj prostoriji? 

Mislim da su oba albuma od Don't Mess With Texas, jedan album od Ponora, od Senate Fox sigurno barem dvije snimke.

Sjetio sam se da je i Peach Pit imao probe gore na katu. Ne znam da li su drugi bendovi koristili tu prostoriju za snimanja. Ali što se tiče probi, mislim da je u jednom trenutku bilo složeno čak tri seta bubnjeva, pojačala i ostaloga, da nismo trebali dijeliti čak ni većinu opreme. Kad bi došao naš termin koji smo zajednički dogovorili, odmah bismo svirali.

Manje više su odnosi bili dobri?

Da. Jedino što pamtim su Tena Novak i Chang Ffos…,abnormalno glasan bend, ja vam to ne mogu opisati koliko su oni bili glasni. Mi i svi drugi bendovi smo bili dosta glasni, ali oni su bili baš iznimno glasni. Dijelili su zid s Tenom Novak koji su bili ekstremno tihi bend, i u trenutku kada je Chang Ffos imao probu, Tena Novak bi došli i jednostavno otišli na kavu ili doma i prebacili termin. To je jedina kolizija koju pamtim.

Je li Ponor opstao zato što ste imali veću prostoriju s grijanjem i kolnim ulazom? 

A ne, pa mi bi preživjeli u svakom prostoru. Nekoliko godina smo bili u toj maloj prostoriji gore na katu, koja je stvarno bila vrlo mala, 15-ak kvadrata. Nije nam to ništa smetalo, samo kad smo dobili priliku doći u veću prostoriju, prihvatili smo je. Ali godinama prije bili smo po klasičnim garažama, tako da...

Lana Vučinić, Dinko Sinovčić i Ivan Jakić, autor: Slobodan Alavanja Slobić

Kakav si imao doživljaj prostora, je li Dugmetara bila rupa? 

Pa mislim da je gazdi u tom periodu bilo poprilično idealno, zato što nije imao apsolutno nikakvih ulaganja. Kad dođeš, on je samo rekao: „malo se potrudite oko izolacije“, znači sve napraviš o svom trošku. Jedino su se WC-i održavali, mislim da smo čak posebno skupljali i davali portiru novce za osobu koja je dolazila čistiti. Pamtim da je bio jedan WC tu gore i jedan je bio dolje kod porte. Tako da, minimalna ulaganja, a sjedaju novci, većina na crno, znači imaš nekakav keš. Ali isto tako, to nisu bili veliki novci. Tako da je nekome tko je vlasnik nekretnine vjerojatno odgovaralo da, dok se ne dobiju razne dozvole, ima nekakav izvor prihoda, a ulaganja nikakva.

Koliko si imao godine kad si tu došao? 

Znači, ako sam došao, recimo, 2004., koliko sam tada imao godina? 27. 

Zato pitam, kako se sjećaš tog razdoblja? Neki muzičari s kojima smo razgovarale, koji su tu svirali, kažu da im je sve u izmaglici…

Ni ja se baš ne sjećam svega, zato što jednostavno nisam to doživljavao kao nešto iznimno ili posebno u tom trenutku. Dođeš, imaš probu i odeš. Kao što ni sada ne doživljavam garažu u kojoj imamo probe. Mada su isto zanimljive te garaže na uglu Držićeve i Vukovarske, cijela zgrada je parking za obližnje stambene zgrade, ne znam koliko katova, samo garaže. Više od pola ih se trenutno upotrebljava kao prostorije za sviranje, ja bih rekao. Znači, tamo isto ima milijun bendova, ja ih znam možda 5%, a možda će netko za 15 godina reći da je to bio hub za nezavisnu scenu.

A koja su bila mjesta gdje ste najčešće svirali u to doba, gdje ste nastupali? 

Pa manje više isto kao danas. Močvara, ako govorimo o Zagrebu. U tim ranim danima bio je aktualan i stari Attack, ispod Močvare. Kasnije, prostor današnje Medike. KSET koji je tada bio pojam, programski voditelj bio je Mate Škugor pa se tamo njegovala takva scena.

Recimo, zanimljivo je da Jabuka, koja je u 90-ima bila dosta aktualna, tada uopće nije marila za koncerte. Da, Vintage još nije bio ni proradio kao klub, tek taman negdje prije nego što smo otišli. Sad se ne mogu sjetiti tko me je vodio, išao mi pokazivati gdje će biti klub Vintage. Šetali smo po tim prostorima, moglo se proći kroz ova vrata, ali sad vidim da je tu zid.

Gdje ste otišli vježbati nakon što je Dugmetara zatvorena? 

Poslije ovoga smo, ne znam na koju foru, došli do prostora u TEŽ-u, Tvornici električnih žarulja. Tvornica električnih žarulja, kada se ide Slavonskom avenijom prema izlazu iz grada, prođeš Petlju, industrijski kompleks s lijeve strane. To je onaj famozni neboder gdje se testiraju žarulje, mada, kako je TEŽ propao, onda više ni toga nema. Tamo u TEŽ-u smo isto imali sreću jer smo imali gigantsku prostoriju. Isto je dosta toga porušeno, mi smo tamo bili par godina, tamo smo snimili drugi album od Ponora. Imali smo gigantsku prostoriju od nekih 55 kvadrata. S nama su bili Mika Male, Don't Mess With Texas je tada već bio Storms. Možda je još netko bio s nama u prostoriji, mislim da Tarabe [###], s kojima i danas dijelimo prostoriju. Preko puta su bili svi bendovi Nike [Potočnjaka], Seven That Spells, Jastreb, Otrovna Kristina. On ima tih projekata mali milijun. To je trajalo nekoliko godina, i onda su nam rekli da se iselimo jer će se otvarati privatna katolička gimnazija ili ovako nešto. Ali skužio sam da se to nije nikad desilo i da taj prostor manje-više zjapi prazan. A isto je bilo genijalno.

Kakav je u Dugmetari bio odnos sa stanarima okolnih kuća?

Loš iz početka, zato što, naravno, čim se doseliš i čim kreneš svirati, ljudi čuju da je nekakva buka. I onda ti zovu policiju, nama je jako često dolazila. Nakon par mjeseci, doslovno smo platili sanitarnu inspekciju da dođe i napravi mjerenja buke kod nas i tamo. I naravno da je bila ispod svih razina. U smislu da je promet Savskom cestom drastično glasniji nego zvuk koji dolaze odavde kad se svira. Ali jednostavno, netko tko živi cijeli život uz prometnicu uopće ne doživljava da je vani promet. Ali kad dođe netko i dva sata nešto svira, e to je novi zvuk i to mu sad odjedanput smeta. 

Tipičan život muzičara. A ove kućice, jesu li prije bile tu?

Da. Ali pošto je tu bila prizemna zgrada, ovo zapravo nije bilo vidljivo kao što je sada. Mi smo znali da su tu iza kuće, ali ta dvorišta nisu bila dostupna. Kada bi dolazili pješke, obično smo ulazili na tu stranu, zato što je tamo bila porta i tu bi dolazili na probu. To je dvorišni prilaz, tu smo se mogli parkirati. Na glavnim dvorišnim vratima je bio znak za tvornicu, tog se sjećam, na stupovima, preko prilaza. I ovo je isto jako dugo ovdje: Frizerski salon za žene Remi. Tu gdje je sada ovaj tobacco, tu su bili dosta popularni banjalučki ćevapi. Tu je bio taj kafić Princ Student. I to je bilo to.

Jeste čuli vlak kada je prolazio? 

Mislim da smo mi unutra bili puno glasniji od vlaka. Znam da su ovi koji su bili u prostoriji na prvom katu koja je gledala na prugu, jedini ljeti otvarali prozore. Naravno da je u tim prostorijama uvijek vruće, nemaš klimu, a ne možeš otvoriti vrata zbog buke. Oni su mislili, tu je pruga, neće nikome smetati. Onda su im s Knežije zvali policiju, pa su morali zatvoriti. 

Ja bih samo možda još za kraj da nam kažeš imena muzičara s kojima si ovdje svirao. 

Uh. Kako su to sve bili bendovi kratkog vijeka, onda su se i ljudi izmjenjivali. Moj prvi bend s kojim sam došao ovdje… zapravo, imao sam dva paralelna benda u to vrijeme. Znači, pjevao sam u bendu, uvjetno rečeno pjevao, koji se zvao Senata Fox. Tu je Vedran Tomašić svirao bubnjeve, a on je svirao i u bendu koji se zvao Drottweiler. Taj je bend dijelio članove sa Analenom i tako dalje. Davor Bolant je svirao gitaru, kasnije je svirao i u bendu Lunar, u bendu Okov, u bendu… više se ne mogu ni sjetiti kojem. Svi su svirali u hrpi bendova. Onda pokojni Tvrtko Dujmović, on je svirao bas gitaru, između ostalog svirao je i u Tigrovoj masti. I u Invisible Ghost Luigi. Davor Kranjac je svirao drugu gitaru, on je inače iz Rijeke, pa je dolazio povremeno na probe. Svirao je u hrpi riječkih bendova. Znači to su ljudi s kojima sam svirao u Senati Fox.

A bend Amok, to su zapravo isti članovi kao i sad u Ponoru. Naša gitaristica Lana je i tamo svirala gitaru. Naš basist Slobić je svirao tamo bas. Jedino što nam je bubnjar bio iz Siska, Mario Egić, a jedno vrijeme je bubnjeve svirao i Kristijan iz Karlovca. Kad se Ponor oformio, znači Lana, ja i Slobić, ispočetka je s nama svirao Dinko koji je prije toga svirao u famoznom Kinoklubu. Danas svira u bendu koji se zove Modern Love Story. I sada svira s nama vrlo mlađahni Niko koji je iz Pule. Ja sam svirao u prvoj postavi benda Storms, gdje smo napravili nekoliko pjesma i demo. Onda sam skužio da jednostavno nemam kapaciteta za tri benda u isto vrijeme. 

Znači bilo je i žena, svako malo se ipak pojavi neko žensko ime.

Je, je, definitivno. Samo kod nas u prostoriji  bila je Analena koja je imala Anu Franjić, naša Lana Vučinić je svirala i u Amoku i u Ponoru, a Petra je pjevala u Cripple and Casino, danas pjeva u bendu Kijamet. I Mika Male su imali dvije članice, Luciju na bas gitari i Majdu koja je svirala violinu. I Tena Novak je imala ženske članice. Sjetio sam se još jednog benda, Babies, isto su svirali gore na katu. Ako se ne varam, jedno su vrijeme imali basisticu. Vanja je bila klavijaturistica u Radikal Dub Kolektiv.

Lana Vučinić, autor: Slobodan Alavanja Slobić