<--- foto: Niko Mihaljević, 2011.

 

 

Kako ste došli u Dugmetaru?

Sjećam se da smo bili kod Nikše [Hrvoja Nikšića] na Jarunu. Kratko vrijeme smo probavali tamo i onda se preselili u tu Dugmetaru. Našli smo prostor pored jednog glasnog benda s kojim smo se morali stalno dogovarati. Nikako nismo mogli svirati s njima. Preko puta nas je bio bend Govno. U njemu je bila Andreja Košavić. Ne sjećam se puno… Sjećam se da nam je to bio zapravo dosta kreativan period. E da, bio je domar kojeg smo zvali Bush, lik je izgledao kao George Bush. Hrvoje Radnić ga je tako prozvao. 

S prozora naše sobe mogli smo malo izaći na krović i zapaliti cigaretu. To je bilo fora. Sjećam se da smo tamo radili neke pjesme, između ostalog napravili smo pjesmu Speleologija, u kojoj smo na početku koristili cijevi. Cijevi za vodu koje bi vrtjeli svi zajedno, svatko je imao svoju cijev. To bi stvaralo baš lijepu polifoniju. Možda smo još koju pjesmu tamo stvorili. Kad sam došla u bend, sve su pjesme već postojale kao ideje. Zapravo je Speleologija jedina koju sam s bendom stvarala iz početka. 

Za mene je to bio dosta kaotičan period jer sam paralelno studirala muzičku akademiju. To je bilo negdje 2006. 

Bend se zvao Tena Novak? 

Bend se zvao Tena Novak. Uzeli su mi ime. Uzeli su me identitet. Šalim se. 

Dakle, u bend sam ušla sa 17 godina, još kao dijete. Kad sam došla u sobu kod Nikše na Jarunu, sve puno sinteva, ostala sam paf. Svi su se zaljubili u mene i ja u njih. Počeli smo svirati zajedno.

 

Nikšo, autor: Marko Čaklović 

 

Tko je tad bio u bendu? 

Svi koji su bili i kasnije: dakle Hrvoje Nikšić, Krešimir Pauk na basu, Hrvoje Radnić na gitari. Imali smo bubnjara Marka Oliverića koji je bio fascinantan. Taj početak mi je bio baš lijep, u Nikšinom stanu na Jarunu. Međutim, Marko Oliverić se preselio u Dubrovnik. Onda smo imali kraću pauzu i našli novog bubnjara. To je bio još jedan Pauk. Znači, imali smo dva Pauka i dva Hrvoja. Igor Pauk, koji sad radi produkciju. Da, i s njim smo se preselili u Dugmetaru. On je već bio tamo. Taj drugi bubnjar – Igor Pauk. Ili je još kratko vrijeme bio Marko Oliverić. I onda je vrlo brzo došao Igor Pauk. Ne znam. Malo mi se sad sve pomiješalo. 

Vi ste bili gore na katu?

Da, kad se uđe, ide se stepenicama gore i onda hodnikom, otprilike treća soba lijevo.

Mislim da je taj užasno glasan bend bio Chang Ffos. 

Tena: Je, Chang Ffos tako je, Alen Nužda.

Upoznali ste se u Dugmetari?

Jesmo, pričali smo, upoznali smo se i pitali „kad nemate probu?“

A jeste se družili? Jer Dugmetara je prvenstveno bila probaona, a ne tulumara?

Prvenstveno probaona. Nije se tamo moglo imati tulume. Imao si dvije potrgane stolice, razbijeno staklo i to je to. Čak smo izlazili van zapaliti jer nam nije bilo ugodno. Sobe su bile ok, iako dosta male.

Ali zanimljiva je priča vezana uz Sanisint [modularni sintesajzer koji je izradio Saniboj Žugić, u vlasništvu Hrvoja Nikšića], Nikša je tamo u nekom časopisu našao sliku žene koju je nalijepio na Sanisint. Dok sam svirala, uvijek sam gledala u nju, bila mi je inspiracija, lijepa fotka, nekako jesenska, lice iz 70-ih, tako našminkano, imala je nešto zaneseno.

Zašto ste prestali svirati?

Bend se raspao kad smo izgubili člana. S nama je na turneje išao Marko Čaklović, pokojni, koji je završio nesretno. Smatrali smo ga članom benda jer nam je radio vizuale, fotke, cijeli vizualni identitet, plakate. Tako da se tu nekako sve raspalo, jednostavno nismo mogli nastaviti bez njega.

Sve je to bilo jako šokantno. On je tada imao 28 godina. 

 

Igor, autor: Marko Čaklović

 

I to je to. Iz Dugmetare se sjećam Speleologije i tog Busha, a bilo je tu još raznih bendova. Bilo je dosta dinamično, makar je bilo u rasulu. Posvuda je bilo razbijeno staklo, smeće itd. Prostorije su se naplaćivale i svatko si je svoju uredio kako je htio. Ali ispred ništa nije bilo uređeno.

Znam da sam u pauzama između Akademije i prije proba znala doći vježbati u hodnik ispred našeg prostora, jer tad još nismo imali zgradu [Muzičke akademije]. 

Violinu?

Da, bio mi je dobar zvuk. Kad je bilo toplije vrijeme, vježbala sam po cijelom gradu. Imala sam mjesto u šumi na Dubravkinom putu, svoj panj. Išla sam gore u Elly Bašić [glazbena škola], još dok su bili u Mlinarskoj. Onda u Primijenjenu [Škola primijenjene umjetnosti i dizajna], muzički razred.

Da se vratimo na Dugmetaru, sjećaš li se kako ste dogovorili taj prostor, kome ste plaćali…

Ja se tih detalja ne sjećam. Bila sam kao njihova beba, oni su me odgajali. Znači, bili su deset godina stariji, kao starija braća. A i tad sam bila prilično zaposlena s tom Akademijom. Znam da smo znali imati probe tek u deset navečer jer bih ja jedino tad stigla. Nakon orkestra bih išla još na probu s bendom. Deset, pol jedanaest, evo idemo na probu. 

Kako ti je bilo promijeniti svijet iz akademskog i klasičnog u takav jedan svijet?

Pa, ne, nije mi to značilo promijeniti svijet. Kod mene je to počelo već u srednjoj školi. Krenula sam s improvizacijom već s petnaest, šesnaest godina. Imala sam već par bendova prije, surađivala sam sa Sašom Ljiljkom. To mi je bio kao prvi bend, mislim “bend” – imali smo možda jednu, dvije svirke. Nalazili smo se na Knežiji u nekoj sobici. To je, mislim, moj prvi susret sa improvizacijom, više kroz pop glazbu. 

Kako je došlo do toga da si se povezala sa Nikšom?

Preko Mancea, zapravo. Uletila sam u Melin, on je svirao. Bili su tamo neki moji frendovi, Miro Manojlović, njegov sin, Pavle Golubić iz Lisinskog... moje godište, znala sam ih preko frendice koja je išla s njima u školu. Svirali su tamo, i Andreja Košavić je bila tamo, svirala je trubu i ja sam samo došla... Bila sam s violinom i samo sam uletila za njen mikrofon, kao, “ja ću sad svirat s vama”. To je bilo čak možda malo bahato od mene, samo sam došla na stage i ponijelo me.

I ništa, izvadila sam violinu i krenula s njima svirati, malo su me čudno gledali, Mance me čudno gledao, ali bilo je ok na kraju. 

Krešimir Pauk je isto bio tamo, gledao je, “ko je ova sad”, i ništa, onda smo se upoznali, ja sam ga žicala pljugu i krenuli smo razgovarati. Rekao je da ima bend, da li bi ja došla na probu, i onda me Nikša zvao, i to dugo, više puta, s onim svojim dubokim glasom… Ja sam se prepala, tko je sad ovaj i što me sad zove, na kakvu probu? 

 

Pauk, autor: Marko Čaklović

 

To ti je bio prvi ozbiljan bend, u srednjoj školi, ako sam dobro shvatila?

Je, je, mislim, da, tad sam taman zapravo bila upisala prvu godinu.

Išla si godinu ranije na Akademiju? 

Da, sa sedamnaest sam upisala, dok sam još bila srednja škola, i sve je bilo istovremeno, i bend, i srednja škola, i Akademija. Na kraju sam polagala ispite da mogu upisati treću godinu, jer to nisam mogla bez završene srednje.

I koja je bila tvoja uloga u bendu? 

Moja uloga je bila “muza”.

Moja uloga je bila kao ženska energija, vjerojatno, netko tko pokreće stvari, a opet ništa previše ne radi. Nalazila sam melodije na pjesme koje su zapravo već bile strukturirane na način da su trebale još jedan melodijski dodatak, koji sam ja s violinom dala. Međutim, meni je to u trenucima postajalo i preglasno, i svakakvo, i kaotično, i destruktivno, pogotovo pred kraj, kad smo išli na turneju s Damom Suzukijem. Bilo je i lijepo, sve u svemu. 

To iskustvo ne mogu izbrisati nikako, toliko me obilježilo da poslije, kad se bend raspao, samo sam htjela opravdati to svoje ime koje je nosio, što mi je bilo u tom trenutku i teško, jer sam se u razdoblju odrastanja borila s identitetom tog imena. Nekad su me ljudi znali prepoznati na cesti, a ja nisam imala pojma tko su i bilo je scary, ali oni su ime više povezivali s drugima iz benda, nego konkretno sa mnom pa je sve bilo dosta zbunjujuće. A onda kad se sve to raspalo, ja sam krenula graditi svoje pisanje, svoje kompozicije, svoje autorske večeri, i odvela to ime u nekom drugom smjeru. Zapravo borba s tim traje cijelo vrijeme, kad te tako nešto obilježi.

Što si naučila o muzici dok si bila s njima, što ti se sve otvorilo? 

Naučila sam da je muzika jedno široko otvoreno polje istraživanja, muzika je sloboda, mogu što hoću.

Otvorilo mi se to da sa svojim znanjem iz Elly Bašić i znanjem teorije mogu zapravo napraviti što hoću, odnosno mogu zapisati što hoću. Onda sam počela skladati, više improvizirati i zapisivati improvizaciju. Nakon raspada benda odmah sam uletila u drugi bend Fjodor, koji je isto bio jako progresivan i isto je dosta pridonio u stvaranju moje glazbe kasnije. U smislu da mogu snimiti što hoću, bilo koju ideju. Ta jedna sloboda, široko polje stvaranja, bez identifikacije s time. Dakle, skroz jedna druga priča od onoga kako su nas odgajali u glazbenim školama kao interpretatore, kao one koji objašnjavaju nečije djelo. I dan-danas mi je to vrlo ograničavajuće. Tu mi se otvorilo puno toga. I ovi na Akademiji su me tolerirali, gledali su kao da sam malo off, ali svejedno sam jako dobro uspijevala i imala najbolje ocjene.

 

Hrvoje, autor: Marko Čaklović

 

Reci mi, instrumentarij koji su koristili muzičari iz benda, sintevi, elektronika, jesi li se ikad prije susrela s takvim mogućnostima stvaranja zvuka?

Nisam. Meni je to sve bilo čudo! Baš čudo i ludo. 

Bilo mi je izazovno, kupila sam električnu violinu s kojom sam eksperimentirala. Imala sam i par posuđenih pedala s kojima sam se igrala. Međutim, nakon svega toga na kraju sam ipak odlučila da mi je najbolji zvuk violine, prirodan, a ono što rade zvučni efekti pedale, ja to sve mogu proizvesti sa sviračkom tehnikom, što sam tek kasnije naučila.

Nisam krenula dalje u smjeru istraživanja elektronike. Makar sam kasnije kupila jedan sint, MS-20, i još uvijek mi je plan napraviti jedan album samo s njegovim zvukovima, da pjevam i koristim njegove semplove. To ću napraviti svakako, ne znam kada, ali budem.

Spomenula si da si pjevala. Znači, otvorila si se kao glazbenica, ne samo instrumentalna. Pretpostavljam da si sve te granice na neki način trebala probiti. Je li i to bilo povezano s bendom?

Da, vjerujem da je tad krenulo, ali i s kasnijim razvojem. Dok je još postojala Tena Novak, govorila sam da ću jednog dana pjevati, ali nikako nije došlo na red. Ali to nije trebala biti Tena Novak nego Anette Cavonne, jer kad se obrne moje ime, dobiješ Anet Kavon, kad se zapiše kao Anette Cavonne, dobiješ alter ego.

Na kraju je stvarno nastao projekt, imam dva albuma Anette Cavonne, to je „ona koja pjeva“… Tu mi je dosta pomogao Valent Samardžija, koji mi je rekao „daj se spoji“. Kao, „imaš ovo, imaš ono, i daj sad to spoji“. Teško je bilo spojiti klasični svijet i pop svijet, ali ispalo je dobro, ubacila sam gudače, svirače, svašta. Malo sam se bavila sviranjem klavira i rezanjem, editiranjem, miksanjem, puno sam naučila dok sam to radila. 

Sad mi već ide bolje, dosta sam naučila o produkciji, ali iza toga su godine isprobavanja, sjedenja za kompjuterom, snimanja. Napravila sam i par albuma koji su samo elektronika, ambijentalni zidovi, samo za odmor, ali ipak kompozicija. To su dva albuma: Meditations 1 i 2, ima tu svega, eksperimenta, sinteva, orgulja, efekata, ali je sve dosta organski. 

I što je na kraju ostalo od benda Tena Novak? Što je snimljeno, što je izdano?

Ništa posebno. Mario Kovač je radio neku radio dramu na HRT-u i zvao nas je da radimo soundtrack, to nam je bila isprika za snimanje u njihovom studiju. Snimili smo profesionalno četiri stvari, a ostalo su bile snimke s proba.

Nismo zapravo nikad ušli u studio, kad je trebalo doći do toga, bend se već bio raspao. Nikša je trebao završiti faks i nije bio dobar moment. Ne znam, nekako je sve otišlo nizbrdo, energetski.

Vi ste se raspali, a da li je Dugmetrala još postojala?

Mi smo izašli jer nam se otvorila druga prilika, otišli smo u Veslačku kod prijatelja, zapravo preko puta. To je bila jedna trošna kuća u kojoj je živio naš prijatelj Slaven Katić. Mislim da je radio na HRT-u kao informatičar. Imao je sobu koju nije koristio, gdje smo imali probe. Trpio nas je dva put tjedno.

 

Tena, autor: Marko Čaklović